Tišina i mrak.. Nikakav zvuk, nikakva silueta, ništa što bi mi u ovom momentu privuklo pažnju. Sama sam tu, sama, sa svojim mislima, sa onim što sam ja u suštini, sa onim što nosim od rođenja i onim što su sve ove godine života napravile od mene. Bez ičega na sebi i bez ičega u sebi tražim neki znak da postojim, da sam, još uvijek živa i da moje postojanje ima neku svrhu. Želim da ubjedim sebe da svako novo svitanje za, mene donosi nešto novo i bolje, da ću možda baš tog novog dana doživjeti nešto lijepo što će me uvjeriti da suze, bol i patnja nisu moji jedini saputnici u životu. Znaš, ponekada čak pomislim da je to i moguće, da mi je konačno nešto pošlo za rukom i da ću te ostaviti u prošlosti, tamo gdje ti je i mjesto i krenuti dalje, ali.. kako brzo sam to pomislila, još brže sam shvatila da je to bilo samo priviđenje. Ja sam tu još uvijek.. tapkam u mjestu, ne vidim izlaza, i ne znam kako krenuti dalje, ne pronalazim način, niti nekog ko bi znao tajnu lozinku, uzeo me za ruku i poveo iz ovog svijeta tame u koji sam zalutala.. Znaš, ovo je labirint, i ja tražim put al' ne vidim, koračam, ali uvijek se vratim na isto mjesto i jednostavno, postala sam umorna od toga. Nemam snage za uzaludne korake koji me neće odvesti nikuda. Voljela bih da je sve ovo košmar, jedan užasan san iz kojeg ću se probuditi u svitanje i onako, puna volje, snage i života zakoračiti u novi dan, maštajući o ostvarenju svojih želja, onih koje su ti ubio.. Da, onih koje si ti ubio svojim ulaskom u moj život, lažnim obećanjima i odlaskom, onim kukavičkim, bez ijedne jedine riječi, bez ikavog objašnjenja. Ali nisi valjda lud da se stidiš što ću u ovom zlom i oholom svijetu ostariti sama, što si od mene napravio osobu kakva jesam, što si isčupao iz mene svaku lijepu osobinu, svaku emociju, svaku sposobnost da osjetim ljubav, privrženost, potrebu da nekom pokažem svoju nježnu stranu, naravno da nisi. Ti si već odavno i zaboravio ko sam ja i šta sam ti značila, svaki provedeni trenutak, svaku našu povezanost, sve si to ostavio iza sebe i krenuo dalje, nisi se okrenuo, nisi vidio šta ostavljaš iza sebe, a ostavio si emotivnu ruševinu, ne onu veselu i dragu djevojku koji si upoznao. I sada, nakon toliko vremena, pitam sebe šta je ono što me najviše boli, i onda dolazim do zaključka da više nisi u pitanju ni ti, ni tvoji neljudski postupci, već sam u pitanju ja, moje srce i moji osjećaji jer.. ja sam pod rukom samo svoja, a pod nebom samo tvoja.. i svjesna toga da te više nikada neću imati i da se nećeš vratiti, za sve što sam ti pružila, u ime svih suza koje sam ti brisala, u ime svakog trenutka u kome sam ti ja bila jedina podrška i jedina osoba koja je stajala uz tebe čak i onda kada su ti svi drugi okretali leđa tražim ti da kad nebo pusti boju, pustiš i ti suzu koju.. jer ja sam tvoja.. tvoje djelo i nedjelo.
#
