Nikada nećemo biti dovoljno pametni da predvidmo kakva nas budućnost čeka, ali opet ponašaćemo kao da smo pokupili svu pamet svijeta. Ostaćemo nepokolebljivi u svom naumu da uradimo ono za što mislimo da će biti najbolje, ali tek kasnije, kada prođe vremena i vremena prošlost će se vratiti kao bumerang da nam pokaže koliko smo bili glupi i naivni. Znam, bila sam mlada, željna izlazaka, druženja, novih upoznavanja. Nikada se nisam zapitala šta će se desiti ako ga izgubim. Radila sam na svoju ruku, sve je moralo biti po mom. Najmanje sam obraćala pažnju na njegove osjećaje, a volio me je više od ikoga drugog. Svi ti njegovi napadi ljubomore, posesivnost bili su uzrokovani samo mojim ponašanjem, a smatrala sam da je to plod njegove nesigurnosti. Prošle su dvije godine od našeg posljednjeg susreta, od posljednje oproštajne poruke koju mi je poslao. Ne vjerujem da mi je toliko dugo trebalo da dođem do saznanja koliko sam se glupo i djetinjasto ponijela prema njemu. Najljepšu godinu moga života bacila sam u vodu. U momentu kada je došao kraj osjetila sam se najsretnijom i naslobodnijom osobom, da bi sada poslije toliko vremena patila što više nema onih naših izlazaka, što nema onih šetnji pokraj Miljacke, što nema onih poruka za Dobro jutro i Laku noć. Tada to nisam znala, ali sada znam.. Voljela sam ga iskreno, duboko i starastveno. Možda je to posljedica toga što sam uvijek smatrala da se u tim tinejdžerskim danima ne može voljeti. Veze tog preioda smatrala sam prolaznom zaljubljenošću koja postoji dok postoji strast. Tek sam sada svjesna svoje tadašnje nesvjesti. Zbog toga sam ljuta na semu sebe. U noćima kada se osamim i vratim stare slike počinjem i da se mrzim. Da mogu vratiti vrijeme sve bi bilo drugačije, postupilila bih potpuno suprotno nego tada. Ne bih mu davala povoda za toliku ljuboomoru, ne bih bila posvećena svima više nego njemu, a tada sam bila. Jedna glupa djevojčica koja je mislila da je pokupila svu pamet svijeta. Pojavio onda kada sam poživljavala veoma teške trenutke u životu, pomogao mi da sve to predrodim. Prihvatio me takvu kakva jesam, sa svim mojim manama, vrlinama. Zvučim pomalo patetično, zar ne ? Nešto poput djevojke koja se nakog gubitka voljenog usudila da ga idealizuje u svojog glavi. Možda ga i jesam idealizovala, ali to sigurno ne bih uradila da nisam imala dovoljno argumenata za to. Nije on bio savršen bio je daleko od toga, kao i svi mi. Imao je svoje dobre i loše strane, neke šašave postupke i blesave ispade, ali opet je bio dobar, puno bolji u odnosu na mene. On je u toj vezi bio nosioc svega, osoba zerlijeg razmišljanja koja je znala šta želi, za razliku od mene, koja je samo živjela za provod sa prijetljima. Pravio je greške, pravila sam ih i ja, no nikada se nije usudio da odustane zbog neke gluposti, a ja sam to, upravo uradila.
Nakon toliko vremena i dalje sam sama, ne zbog toga što ne postoje osobe sa kojima bih mogla biti, već zbog toga što nijedan nije ono što je bio on, niko nema takav pristup, takvu priču i karakter. Niko nema te njegove prelijepe smeđe oči i savršeni osmijeh koji sam najviše voljela. On nije puno pričao, više je pokazivao djela. Ne znam.. nešto me u nemir tjera od rastanka tog, sve je tužno u životu mom.
Bio je vreo ljetnji dan, sjedili smo na klupi pored Željeznice, modre boje neba prelamale su se u Ilidzanskoj rijeci. Njegova ruka na mome ramenu i moja na njegovoj nozi.
- Uništit ću te za svaku slijedeću. - rekla sam potpuno sigurna u svoje riječi.
Pogledao me i nasmijao se.
- Za mene ne postoji slijedeća. - rekao je i prislonio svoje usne na moje.
Sad kada se sjetim toga osjetim se prazno i nemoćno. Znam da poslije mene nijedna mu dobra nije bila jer nije imala ništa moje. Uspjela sam ostvariti ono što sam rekla, ali nisam predvidjela mogućnost da će mi se desiti isto.
I on je mene uništio za svakog slijedećeg.
( M )
