Čudna je ta navika. Nešto poput užeta: svakoga dana predamo po jednu njegovu nit i na kraju je ne možemo prekinuti. Ona je najčešći osjećaj koji se javlja kod čovjeka i isto tako osobina za koju ne osjetimo da nam se uvlači pod kožu. Kao hijena vreba i kada se najmanje nadamo osjetimo njeno prisustvo. Koliko puta Vam se desilo da sa nekom osobom provodite skoro svaki dan i kada jedan dan ne budete skupa osjećate se prazno i nostalgično. Koliko osoba ste zavoljeli do te mjere da Vam je postala potreba da bi mogli normalno živjeti, smijati se i biti sretni. Teško je pronaći prave riječi da bi se opisao taj osjećaj, jer niko je ne bi opisao na isti način, a opet bi svačija priča imala istu srž. Nebrojano puta sam pomislila da volim neku osobu, da je neko mjesto posebno za mene, da bez nečije poruke neću moći živjeti, ali poslije sam shvatila da je sve to, upravo, dejstvo navike. Nešto poput cigarete. Čak i onda kada nemate potrebu da je zapalite zbog navike ćete to uraditi. Sigurna sam da se svima desilo da upoznaju neku osobu, pa onda krenu ta dopisivanja, uvijek u isto vrijeme, pa onda do kasno u noć tipkate ne mareći što sutra morate rano ustati ili što je svanuće već na pragu. Što duže vremena provedete tako više se naviknete na to, i onda, odjednom, jednostavno sve prestane. Nema više dopisivanja, nema ničega. Svaki put kada dobijete poruku ponadate se da ste je dobili od te osobe i svaki put se iznova razočarate jer vam je nije poslao onaj za koga ste očekivali da jeste. Osjetite se prazno, glupo i izgubljeno, ali ipak se nadate da će se možda jednog dana opet sve vratiti na staro. No, kako vrijeme odmiće shvatite da se ne vraćaju prošla vremena, da nikada nećete doživjeti onaj isti entuzijazam kakav ste doživjeli onda kada su počele da se razmjenjuju prve riječi. Neko će to prebroditi lakše, neko teže, ali svi ćemo se jednog dana navići na to. Baš kao što smo se navikli i na te razgovore. Navika nije ljubav niti je prijateljstvo, jednostavno, ona je priča za sebe. Ona koja se nesvjesno uvuće pod kožu i isto tako izađe. NIšta nije jače od navike i običaja, od jednog ne možete pobeći, a drugo Vas prije ili kasnije sustigne. Ne opirite se jer će Vam biti samo gore. Jednostavno, pustite da stvari idu svojim tokom, dok traje neka traje, kada dođe kraj pokušajte na što bezbolniji način da prebolite. Nešto što je jače od razuma je baš ta navika, jer njeni lanci su previše lahki da se osjete sve dok ne postanu preteški pa se pokidaju.
