ZAUVIJEK

Prvo poglavlje

Stojim za šankom držeći čašu šampanjca. Promatram ostale goste koji su u blizini mene. Pola njih već sada ne može stajati na nogama, dok se drugi još dobro drže, ali ne zadugo.

Razmišljam kako je život u jednom trenutku toliko zanimljiv, a u drugom toliko dosadan. Nezainteresirano stojim kad začujem nekakvu svađu iza sebe.

"Ti si za sve kriva! Kurvo jedna!" Vikala je umišljena plavuša na sasvim jednostavnu brinetu.

"Ali to šta ti je rekao nije istina. Ne poznaješ me? Znaš da ti nikada ne bih ništa slično napravila. Pa vjeruj mi!" Rekla je uplakana jednostavna cura.

Nikada prije nisam vidio tako jednostavnu curu. Imala je obične crne hlače te nekakvu laganu, lepršavu bluzu. Dugačku kosu imala je u visokom konjskom repu. Plavuša je bila totalna suprotnost. Na sebi je imala crvenu usku haljinu te sandale na visoku petu. Kosa joj je bila puštena, izgledala kao slap koji se spuštao niz njezina leđa. Svatko bi je poželio. Pa tako i ja.

Zatim je u jednom trenutku uplakana plavuša prošla kraj mene. Osjetio sam njezin miris kose, bilo je to nešto kao lavanda. Zašto razmišljam o njezinom mirisu kose? Što se sa mnom događa? Nikada se nisam obazirao na takve sitnice. Nešto je kod nje ipak bilo drugačije.

U tom razmišljanju zaboravio sam na vrijeme. Zanemario sam sve što se događalo oko mene. Jednostavno sam se isključio. Zatim osjetim laganu vibraciju u džepu, mobitel. Poruka od moga oca.

"Imam zadatak za tebe. Dolazi u moju kancelariju za 20 minuta. Hitno!" Moj je otac bio vlasnik kockarnice. Svi su ga se bojali. Uvijek kada bi mu nešto trebao, morao sam biti tu. Inače bih morao raditi užasne poslove. Ali, naviko sam se na to. Postao sam isti otac. Znao sam da to nije dobro, ali bilo je kasno za razmišljanja šta je dobro a šta ne.

(...)

Kancelarija. Zagušljivo i mračno mjesto. Dok sam dolazio, prolazio sam kroz veliki hodnik. Bilo je tu puno prostorija, ali otac mi nikada nije dozvoljavao da ulazim u njih. Jedino mjesto u koje sam smio dolaziti bila je njegova kancelarija.

"Stigao sam. Što trebaš?" Upitao sam oca.

"Sjedni Mike. Imam posao za tebe." Rekao mi je ozbiljno otac.

"Kakav posao?"

"Trebamo jednu djevojku. Imaš mjesec dana da mi je dovedeš, inače.."

"Dobro." Odgovorio sam, nisam ga mogao dalje slušati. Zatim sam izašao iz kancelarije.

(...)

Prošla je ponoć. Ležao sam na krevetu svoje sobe razmišljajući o onoj jednostavnoj djevojci. Nisam joj ni pokušao pomoći. Koja sam ja pičkica. Nisam se udostojio pomoći djevojci koja je ostala izvrijeđana,vjerovatno od najbolje prijateljice.

Nešto se u meni promijenilo. Prvi put mi se neka djevojka svidjela, a nismo ni pričali. Inače su mi djevojke služile samo za zabavu, samo za jednu noć. Nešto je u toj djevojci ipak bilo drugačije. Na prvu se činila dosta, hmm dosadna. Ipak.. Zar se na party dolazi u običnim crnih hlača i običnoj bluzi? Ali.. Imala je nešto u tim svojim plavi očima. Stvarno je bila posebna. O Bože. Mike!? Zapamtio si djevojci oči? Po prvi put! Ona je stvarno posebna! Zatim sam lagano utonuo u san.

Evo, završila sam sa svojim prvim dijelom. Mislim da sam savim super napisala, jer sam ipak prvi put ovdje. Nadam se da vam se svida. ☺