ZAUVIJEK

Šesto poglavlje

Zapravo ne mogu cekati tu subotu, ne zbog te djevojke, vec zbog toga sto se jedva cekam maknuti od oca. Zelim nastaviti uzivati u zivotu. Naci normalan posao i pokusati nesto s Chiarom. Ta me cura tako smiruje. Ta mi cura jednostavno mijenja zivot. Ali na bolje, naravno. Zelim ponoviti ono sinoc. Zelim je gledati tako svaki dan, nasmijanu i sretnu. Zelim da je moja.

"Vilo, mozemo se vidjeti?" Saljem joj poruku.

"Kada?" odgovara za minuta, kao da je cekala moju poruku.

"Odmah."

"Nesto se dogodilo ili? Plasis me."

"Nista. Samo te zelim vidjeti."

"Idem pitati svoje jel smije van, pricekaj."

Nekako sam se nadao da u je vidjeti. Ali poruka me razocarala.

"Oprosti. Ne pustaju me. Kazu da moram uciti." Odgovorila je nakon desetak minuta.

Lezao sam na krevetu smisljajuci kako bih je mogao vidjeti. Idem do nje. I dalje postoji blakon. Nakon nekoliko minuta dosao sam do "naseg" parka. Neznam zasto sma ga nazvao nas, ali nas je. Obadvoje ga jednakako volimo. Ostavio sam tamo motor te krenuo prema njezinoj kuci. Izlazi auto iz dvorista. Muskarac je vozio a zena je sjedila naprijed. Vjerovatno su joj to roditelji. Puno pogodak.

Popeo sam se. Sjedila je za stolom i nesto pisala. Vjerovatno pise domaci. Pokucao sam. Nije se okretala. Pokusao sam ponovo, opet nije reagirala. Ustala se, na sebi je imala samo dugackukariranu crvenu kosulju. Bila je tako lijepa u njoj. Kosa joj je bila u nekoj pudici. Imala je slusalice u usima. Zato me nije cula. Pokucao sam jace sada.. Okrenula se prema meni. Njezine velike zelene oci zasjale su od srece.

"Heeej." Vikala je od srece. " Da si dosao samo par minuta prije moji bi te roditelji vidjeli." Osmijeh joj je nestao sa lica.

"Vidio sam ih. Ne brini. Sama si u kuci?"

"Jesam. Roditelji ovaj tjedan rade popodne, a mladi brat je u skoli do pet."

"Oh mogao bih ti praviti drustvo svaki dan."

"Mogao bih." Rekla je i bacila se na krevet. " Takooo mi se neda uciti."

"Vilo, o tome ti budunoct ovisi." Nisam mogao vjerovati da je ta recenica upravo izasla iz mojih usta. Od kada sam postao tako brizan i dobar. Ta me djevojka tako mijenja.

"Nisam znala da i ti razmisljas kao moji roditelji" Napokon se osmijehnula. "Voljela sam skolu, ali sto sam starija sve me vise zivcira. Valjda cu izdrzati jos jednu godinu."

"Izdzat ces. Ako ne zbog sebe zbog tvojih roditelja."

"Ah, da... Nego dosta o skoli. Sto si ti danas radio?"

"Probudio sam se oko podne. Nikako nisam mogao zaspati od kad sam dosao od tebe. Zatim sam se isao provozati, otisao na pice do tatine kockarnice i eo me, sada sam uz tebe. Opet u tvojoj sobi." Obadvoje smo se pukli smijati. Tako sam bio sretan kraj nje.

"Mogli li leci?" Upitao sam Chiaru pokuzujuci na njen krevet.

"Naravno. Ja cu dovristi domaci pa idemo dolje. Gladna sam."

(...)

"Jesi li gotova?" Upitao sam ju nakon pola sata.

"Jesam. Idemo!" Uhavtila me za ruku i povukla. Tako je bila djetinjasta, mila. Tako je bila draga.

"Tvoji roditelji imaju novaca?" Upitao sam je.

"Oh, puni su ko brod. Nekada mi to i smeta." Preokrenula je ocima.

"Pricaj mi."

"Zar i tvoji imaju?" Upitala je znatizeljno.

"Ne pitaj." Takoder sam preokrenuo ocima.

"Sto cemo jesti?" Upitala je otvarajuci veliki frizider.

"A ne. Ja necu. Jeo sam prije nego sta sam dosao ovdje." A zatim se moj zeludac pobudio. Kvargu. Bas si morao!-.-

"Aha! Lazes! Sta ces jesti?"

"Mogu ja nestu skuhati? Ti gledaj!"

Skinuo sam majcu jel sam uvijek tako radio. Bilo mi je previse vruce biti kraj peci. Zatim sam joj rekao da mi doda sve potrebno od namirinica i za pola sata kajgana sa spekom bila je na stolu. Nisam bio neki dobar u kuhinji ali jaja sam znao napraviti da bi poslije svi prste lizali. Dok sam rezao slannu, svoje ruke stavila je oko moga struka i pazljivo me gledala.

"Ovoooo je tako fino." Rekla je doslovno lizuci tanjur.

"Znam vilo."

Uzelo sam sve sa stola. Oprao sude. Pospremio ostatak kuhinje. Chirara je nestala. Zvao sam je ali se nije javljala. Otisao sam do sobe i vidio da zamisljo lezi na krevetu.

"O cemu razmisljas?" Upitao sam je, i glavom je upiao smijem li leci kraj nje.

Klimnula je. "Ma o svemu ovome. Zasto ovo radis Mike?"

Zasto ovo radis Mike? Zaista, zasto ovo radis?

Jer ti se Chirala sviđa- rekao mi je unutarnji glas.

"Svidas mi se." Nekako sam rekao prije sto sam razmislio.

"Za-ar stvarno?" Pogledala me, oci su joj ovoga puta bile puno vece, gledala me kao da je vidjela duha.

"Da." Kimnuo sam.

"Ne mogu vjerovati." Okrenula je glavu.

"Niti ja."

Zatim smo se oboje opet pukli smijati. Kako mi je s njom vrijeme brzo prolazilo. Kako mi je s njom vrijeme bilo dragocjeno. Obozavao sam biti kraj nje. Obozavao sam biti kraj cure koja me ne zasluzuje. Ali bilo je kasno da o icem drugom razmisljam. Rekao sam. Zaista mora posatiti moja.

Odjednom osjetim njezinu glavu na svojim prsima. Kosa joj je tamo mirisla. Po lavani, ne po skupim parfemima na koje sam navikao. Moja ruka posla je kroz njezinu kosu. Bila je tako njezna.

"Zeljela bih se ovako buditi ovako jutro." Iznenadila me njezina recenica.

"Ipak ces se morati strpiti za to, vilo."

"Znam."

Nakon par minuta oboje smo utonuli u san.

(...)

"Probudi se! Probudi se! Mike!" Otvorio sam oci i vidio Chiaru kako skace oko krveta. Imala je nervoznu facu.

"Moji roditelji su dosli kuci!"

Skocio sam. Nisam znao kuda bih otisao. Odjednom se vrata sobe otvaraju. Skocio sam te se sakrio ispod kreveta. Usla je vjerovatno njezina majka. Imala je neke modernije cipele.

"Duso, vecera je uskoro." Rekla je vjerovatno njezina majka poljubivci ju u celo.

"U redu. Silazim."

"I daj malo taj nered pociti. Kao svinja si!"

"Naravno majko." Rekla joj je Chiara.

Zatim je njezina majka izasla. Sacekao sam jos otprilike inutu da bih se uvjerio da je stvarno otisla i tek onda izasao.

"Ovo je bilo za dlaku." Rekao sam Chiari izvaluci se iz kreveta.

Pogeldao sam u njoj a ona je bila crvena ko paprika. Smijala se kao luda. Bila je tako slatka.

"Da si si samo vidio facu kada si skocio dolje." Drzala se za trbuh i hvatala zraka.

"Suti." Zatim sam ju pogodio jastukom.

Nastavila se smijati. Boze. Kako je samo bila prekrasna.

"Moras ici vecerati." Prekinuo sam ju. Osmijeh je nestao s njezinog lica.

"Znam." Opet je preokrenula ocima. "Hoces li me cekati?" Upitala me.

"Ne. Moram ici. I ovako smo pretjerali."

"Znam."

"Vidmo se vilo." Zatim sam se spustio niz njezin balkon.

Ljubaaav. Ljubaaav. I samo ljubav. Ali nikada nije sve savrseno. Sto slijedi?
Vec smo na sestom poglavlju. Punoooo,puno hvala svima koji citaju!❤