Golden dress (Croatian)

Iznenađenja

Kad sam otvorila vratašca vidjela sam jedino tamu iza njih. Majka mi je uvijek govorila da se klonim tame, ali zar bi me u mojoj školi čekalo nešto opasno? No stariji su me ljudi uvijek upozoravali da je ova škola puno drugačija od osnovne. No svejedno ulazim.

Prvo sam unutra gurnula jednu nogu i s njom napipala stepenice. Nakon što sam ih napipala krenula sam se spuštati njima. Spuštala sam se i spuštala. Postajalo je sve tamnije i tamnije.

Iznenada me nešto uhvati i povuče prema gore. Počnem se otimati, ali stisak tih ruku je presnažan.
Da to su bile ruke. Četiri ruke. Dva para. Povukle su me desno gdje je bila prostorija koju, zbog nekog razloga, nisam osjetila. Mi koji smo zemlja uvijek osjetimo prostorije bez obzira koliko tamno bilo. Uvijek znamo gdje smo.
Kad su me povukle u prostoriju pustile su me. Koža mi se još žarila od čeličnog stiska. Kad sam tijelom tresnula u zemlju čula sam kako se vrata zatvaraju. Odjednom se u prostoriji upale sva svijetla.
O da. Velika je to prostorija. To je zapravo dvorana. Okrenem se da vidim tko me zgrabio. Bila su to dva dečka. Izgledaju kao da im je 16. Jedan ima plavu kosu i svjetlo zelene oči, a drugi smeđu sa svijetlo smeđim očima.
Mislim da će mi se svidjeti ovdje, pomislim.
Odjednom začujem glas iza sebe: '' Jel' čista momci?'' '' Je čista je , čista zemlja!'' odgovaraju.
Okrenem se.
Iza mene je bila žena. Imala je dugu crnu kosu koja joj je padala po ramenima. Nosila je tamno zelenu haljinu. Djelovala je malo staro.

Žena mi se nasmješila: ''Zdravo, ja sam Clare. Iza mene su ti vrata. Prođeš kroz njih i naiđeš na aparat, upišeš svoje ime i skeniraš otisak prsta, a on ti da ključ od sobe. Snaći ćeš se. Kreni.''
Nisam ni trenutak čekala. Zgrabila sam ruksak i potrčala prema vratima. Dok sam ulazila u prostoriju do okrenula sam se da zahvalim gospođi no zatekli su me ožiljci na njezinim ramenima i leđima.
Stala sam ispred aparata, utipkala svoje ime prislonila prst na pločicu koja ga je skenirala. Nakon par sekundi dobila sam ključ.
Iza mene su bila još jedna vrata. Otvorila sam ih i ušla u hodnik. Bio je jako dugačak. Ekstremno dugačak.

U hodniku sam se snašla. Ja sam 6. vrata soba broj 5.
Stavila sam svoj teški ruksak na krevet i počela se raspakiravati. Mama mi je stavila sve što mi treba: odjeću, novce, šampone i... svjetiljku??? I ne samo to stavila je 5 malih zrcala, kutiju punu šibica, kremu protiv opeklina, malu sjekiru, priručnik za preživljavanje u šumi i još punu vrečicu čudnih stvari. Al čekaj, pa zašto bi mi ona stavila te stvari? Sigurno će mi trebati! Ovo je krajnje čudno. No bilo mi je jasno.

Moja je majka već bila u ovoj školi prije.
Ove stvari će mi trebati.

Ovdje će biti puno iznenađenja.