Zbirka misli

62

Na školskim velikim odmorima, u prostranom dvorištu, često prvih pet minuta provedem sam u posmatranju stvari koje zainteresuju moje radoznale oči. Svašta čovjek može da uvidi kada samo malo promijeni fokus i drugačije gleda na stvari u određenim trenucima.

Da pređemo na stvar: šta ja to posmatram? Već neko duže vrijeme moje oči kopkalo je ponašanje grupica koje naprave sopstveni krug da bi razgovarali o nečemu što im padne na pamet, bilo o tome kako tamo neki profesor dijeli kečine kad pogriješiš jedno slovo u definiciji (zastrašujuće horor priče, pune krvi i suza), ili neka sitna i bezazlena ogovaranja. I svi to rade. Interesantno je ponekad baciti pogled na kako, recimo, ti skupovi od troje ili više učenika polako, ali sigurno mijenjaju mjesto ili oblik svog kruga, na nesvjesnu inicijativu takozvanog vođe, ili nekog ko ima višu poziciju u određenoj družini. 
Pasivno gledajući takva zbivanja, shvatio sam prividnu nemoć onih mirnih i nenametljivih učenika; onih koji su ćutljivi i rijetko progovaraju jer im ništa ne smeta, a posebno onih koji nemaju svoj stav i mišljenje, pa pokušavajući da se uklope i ne ističu previše, samo ćutke klimaju glavu na svaki komentar drugog člana grupe. Čak i kada izuste neku riječ, ta finoća i nedostatak sitne doze zlobe i sopstvenih razmišljanja prosto apsorbuju svu moć njihovih misli u nepovrat, uopšte ne dotičući ostale drugove, bez obzira na to koliko je kvalitetna i ispravna misao bila. Jer takva je mladost, ona obično traži uzbuđenje i blagu drskost da bi se zadovoljila i zainteresovala za nešto, ali uvijek postoje izuzeci. Uvijek će se naći tiši tip osoba koji ili blago pognute glave ili naizgled ravnodušnog pogleda prema svemu prolaze kroz đačko doba. Prosto su mirni, što prouzrokuje takvu kamuflažu u društvu da ih niko više ne primjećuje i niko ne mari za njihova osjećanja, što može da bude još gore od samog neisticanja.
Na primjer, u svakoj grupici, kao što već pomenuh, postoji jedan ili čak i više takozvanih vođa koji obično predlože da se nešto uradi što ostali članovi veoma lako prihvate. Zamislite da neko ko je već uspostavljen kao dobar i fini član grupe koji skoro nikada ne progovara daje prijedlog da se učini nešto suludo. Tu se već vidi kako prve impresije tokom upoznavanja nekoga značajno utiču na mišljenje jednog čovjeka prema drugom, jer ostali članovi će takve najvjerovatnije ignorisati i praviti se da nisu tu osobu čuli, ili nasmijati se grohotom i smisliti neki razlog zašto to ne valja; dok, ako bi ustanovljeni vođa te grupe rekao istu stvar, u nekim slučajevima, ostatak družine bi klimnuo glavom i potvrdno izvršio naredbu, jer ako to on/ona kaže, onda je to tačno, objektivno i ispravno. Zaista je ogroman uticaj ove promjenljive - Ko nam govori nešto?
Možemo donekle i zaključiti da su nenametljivi ljudi sami krivi za svoje probleme i neprimjećenost, ali mislim da je to, pored svega, nepravedno prema njihovoj prirodi. Takva im je krv, mirna, staložena i tolerantna. Zar je fer odjednom mijenjati čitav tempo i način krvotoka neke osobe samo da bi odgovarala većini? Definitivno nije pošteno kako se njihove rečenice degradiraju samo zato što rijetko ubacuju sebe u bilo kakve događaje, svađe i rasprave. Tuga je što su oni obično manje vrijedni u očima drugih ljudi. Da takvi neprestano izbacuju bisere od misli, da im svaka riječ ima neko duboko značenje, drugi, uprkos svemu, ne bi ni pokušali da ugrabe te bisere jer njihov izvor potiče od pasivne osobe koja navodno nema toliku kompetentnost da komentariše bilo šta; dok bi ostali kupovali i smrdljivo smeće za ogromne cijene od onih koji su se na vrijeme smjestili u svoj dominantan položaj lidera, odnosno onih koji posjeduju drskost, zlobnost, ili prosto sposobnost da se postave u takav visok položaj. 
Dakle, vođe imaju najveći uticaj; "srednja klasa", ta neka zlatna sredina, odnosno ljudi koji su takođe mirni po prirodi, ali imaju svoje stavove i ne daju na sebe, mogu donekle da mijenjaju tok onoga što se odvija u njihovoj grupi; dok nenametljivi obično bivaju neshvaćeni i neprihvaćeni, a nekada su upravo oni najjači i najbolji kao osobe. Ko zna šta se dešava u njihovim glavama?

Kada bismo samo imali dovoljno strpljenja da shvatimo sve vrste ljudskih ličnosti i da razaznamo vrijednosti i mane u svakoj od njih, ovaj svijet bi krenuo u mnogo boljem smjeru.