Zbirka misli

137

Smrt tema, raspeće interesa, raspad sistema, prekidanje konaca površnih zadovoljenja - sve to dovodi do jednog svršetka: bliski drugovi iznenadno postaju međusobno stranci, ukazujući na to da nekadašnje druženje nije bilo ništa više nego najobičnija plastika; prijašnji izlasci, dubokoumni razgovori, prijateljski savjeti, tajne i utjehe, sitne nesuglasice, burne svađe i strastvene rasprave – svako parče sjećanja i povezanosti tek tako izgori u paklu zaborava, jer je, očigledno, ljudska praznina pretvorila tu parčad, sitne trenutke prošlosti u nešto tako beznačajno i nevažno, kao da nikad ranije nisu postojale i uzbuđivale nas pri svakoj pomisli ili asocijaciji na njih.

Zar smo sada takvi da se kroz komunikaciju sa nama bliskima praznimo, umjesto ispunjavamo srećom zbog ponuđene prilike da popričamo i iskazujemo jedni drugima ljubav? Zar smo formirali i oblikovali glinu svojih ličnosti u individualce koji, čim primjete da im neko više ne treba i da im je taj neko dojadio, tretiraju ljude kao igračke koje su se, prema njihovim sebičnim standardima, pokvarile i ne donose im više onu vrstu zabave i razonode kao prije? Zašto je sada u našim odnosima - u nečemu što treba zapravo da bude sačinjeno isključivo od principa i vrijednosti koji usmjeravaju dobrotvornu energiju izvan nas samih, šireći ljubav i želju da se pomogne drugima, nama bitnim ličnostima - sve potčinjeno individualističkim prohtjevima koji su sad, nažalost, neophodni da bi se odnosi održali u životu; zašto je sad najbitnije samo da se ti prohtjevi redovno i obostrano zadovoljavaju? Problem je što je želja da se pomaže i voli uveliko iščezla, zatvorili smo se u svoju ljušturu, mareći samo za njihovu tananu unutrašnjost, a zaboravljajući kolika je važnost opšteg dobra, i za druge, i za nas; odnosno, koliko bi nam se samo ljepota stvorilo pred očima kada bismo ograničenja ljušture razbili.

Gdje bježi ljudskost, odakle nam se prikrada ovo neprirodno i hladnokrvno ponašanje? Pamet svakako posjedujemo, to je naša prednost, ali, kada riješimo ovaj račun, mi smo postali samo šuplje životinje, kao i sve druge - niske (za naš maksimalni potencijal, uistinu smo niski), vođene nagonima, interesima i urocima sopstvenog bića, i nesposobne, ili prosto bezvoljne za razumijevanje viših stvari, shvatanja da se svijet ne okreće oko nas, tolerisanje tuđih grešaka, i, donekle, za ljubav. Kod ljudi, ljubav jedino preživljava ako donosi neki dobitak (ako se to može nazvati uopšte ljubavlju).

Najgori slučaj biće ako potpuno izgubimo međuljudska osjećanja. Čak iako je u glavi inteligencija do savršenstva razvijena, ali u srcu emocije zakržljale: glava pada u valove krvi pod pritiskom svoje težine.