Zbirka misli

151

Jadne su one djevojke koje zarad njihovog neshvatljivog kriterijuma ljepote učine svaki djelić svoga tijela još gorim nego ranije. Zbog svoje želje da se istaknu ili uklope u vizuelno društvo, one se poigravaju sa samim sobom kao nemarna djeca sa nekom igračkom; daju se pod milost i nemilost plastične hirurgije, svakakvih injekcija i vještačkih kreacija, sve to pod ogromnim troškom; povećavaju i smanjuju specifične tjelesne osobine, a sa velikom sigurnošću vjeruju da će na taj način zablistati poput zemaljskih anđela i, što je najgore, one se krajnjim rezultatima njihove ogavne promjene diče i hvale, pa čak i kad su svjesne toga da nije ispalo baš onako kako su te lude glave zamislile. Nakon toga savjetuju ostale normalne žene da pođu istim putem fizičkog "savršenstva", govoreći im da su previše tipične i neupadljive, za razliku od njih, "savršenih" rugoba. Zaista žalosno.

Ta neshvatljiva želja da se liči na Staniju, ili neku princezu iz crtaća, možda na Barbiku, sa iskrivljenim usnama, oštrom vilicom i neprirodnim grudima i zadnjicom, uvijek me je zabrinjavala i dovodila u garave misli kako se prosječna inteligencija u globalu drastično smanjuje, i zbog činjenice da ljudi prate kao ovce ono što vide od drugih (odnosno čudne trendove, inače glavne uzroke bezumnog ponašanja prema svojem tijelu), i zbog mogućeg ishoda da će sve žene izgledati na kraju isto, u skladu sa tim pravcima propagiranim od strane medija koji u međuvremenu plivaju u svom novcu.

Stoga, da li ćemo svi jednom postati jednolični kao da smo roboti? Zar će se izgubiti i posljednji tračak raznolikosti u stavovima, razmišljanjima, stilu i kreativnosti svakog pripadnika čovječanstva? Nažalost, ovakav svršetak veoma je moguć.