U PITANJU STRASTI

3. poglavlje (1. nastavak)

                            BELLA

Ne mogu vjerovati kako je nisko pao, a Linda s njom ću se još obračunati. Kad mi je upala u ured onako bijesna sa nakrivljenim naočalama, znala sam da nešto nije uredu.
„Ne mogu vjerovati da cijelo jutro odbijaš pozive gospodina Collinsona. Nakon onog jučer barem si trebala podiči taj telefon i javiti mu se. Znaš li ti koliko je taj posao važan?“
„Dobro jutro i tebi Linda! Ja sam dobro, a ti?“
„O prestani biti sarkastična . Znaš li ti koliko sam se trudila kako bi ti organizirala tu zabavu?“
„Linda zauzeta sam imam važnijeg posla od nekog razmaženog bogataša.“ Bacam joj novi broj njenih novina na kojoj je glavom i bradom Leon Collinson sa velikim natpisom: -„Dali je umišljeni bogataš napokon očvrsnuo?!“
„Uostalom od kad si ti njegov odvjetnik i napadaš mene zbog njega?“
„To su samo novine. Ne možeš knjigu suditi po koricama, sjećaš se? To je bila rečenica koju si ti ponavljala cijeli život. Jesi li pročitala uopće članak?“
„Nisam jer nije bilo ni potrebe. Linda nemam vremena baviti se još s njim.“
Ne mogu joj priznati pravi razlog zašto ovo odbijam. Razmaženi bogataš i ljubavnik, ali u lošem smislu. Taj čovjek je na lošem glasu i ne treba mi još jedan Lucas u životu. Primijetila sam njegov pogled na sebi i znam da ako bih surađivala s njim to ne bi dobro završilo. One oči jednostavno te zovu na grijeh, a kosa kao stvorena za provući prste kroz nju. A i sigurna sam da s jezikom može svašta.
„Slušaš li me uopće?“
„Slušam.“
„Uff… znaš li onu zabavu koja se organizira svaku godinu prije Božića? Ona zabava koja mi jako puno znači i koju nestrpljivo očekujem svaku godinu?“
„Da znam, vodi ju ona žena od odvjetnika. Kako se ono preziva?“ Pogledam u nju i tražim pomoć.
„Collinson.“ Nasmijem se jer znam da se šali, ali njen pogled mi govori kako sam se zeznula i da se ne šali. Ona je ozbiljna.
„Collinson, kao Leon Collinson?“
„Da samo što je do sad organizaciju vodio Filip Collinson i Lara Collinson, roditelji Julia i Leona Collinsona.“
„Želiš reći kako je gospodin Filip tako važnu organizaciju prepustio razmaženom bogatašu?“
„Gospodin Filip je nažalost preminuo prije par mjeseci i ostavio tvrtku Leonu“
„Nisam znala, ali svejedno mislim da se zeznuo ostavivši tvrtku Leonu. Nisi li rekla da ima još jednog sina?“
„Svi su preispitali to, ali nisu došli do logičnog zaključka. Ja se vodim na to kako je gospodin Filip ostavio tvrtku s razlogom Leonu. Uostalom prestani suditi ljude na prvi pogled. Prihvatit ćeš taj posao zbog mene i dati ćeš mu priliku.“
„Linda imam toliko posla da ne znam hoću li sve stići napraviti. Dobro da stignem nešto i pojest kako se ne bi srušila.“
„Uredu znači onda sutra za vrijeme ručka. U tih pola sata možeš održati sastanak s njim i usput pojest nešto što nije smrznuto ili pakirano i u dobrom si društvu.“ Pola sata provedenih s njim za istim stolom. Ne, ne! To je jako loša ideja.
„Nemam vremena za dugi ručak. Uostalom ako i prihvatim taj sastanak to ne znači da imam vremena za organizaciju zabave.“
„Bella moraš napraviti tu zabavu. Mislim da nisi ni svjesna koliko je ta organizacija bitna.“
„Razmislit ću.“
„Ne, nećeš. Sutra ćeš s njim dogovoriti sastanak za vrijeme ručka i prihvatit ćeš posao. Molim te, to mi je jako važno. Znaš do sad nisam uspjela upasti na tu zabavu jer je privatna i samo su bogate obitelji pozvane, ali uz tebe to mogu.“
„Znači sve ovo je zbog toga da upadneš na tu zabavu.“
„Jednim dijelom da, ali ovo je jako važan događaj. Zamisli samo zabava pod maskama koju si ti organizirala. Bella o toj se zabavi priča cijelu godinu. Nestrpljivo se očekuje nova iznova i iznova. Znam da točno sada znaš što bi sve mogla napraviti od te zabave.“
„Uredu! Samo da te se riješim. Javit ću mu se za sutra.“
„Hvala ti.“ Ustaje brzo sa svoje stolice i čvrsto me grli i ljubi i obraz. Zaboravila sam da se ponekad zna ponašati kao pravo dijete. Nije ni svjesna što mi radi sa tim nagovaranjem. Stvarno ne znam što da radim. Ako prihvatim ovo moram biti ona hladna Bella. Iako ne znam kako ću to uspjeti uz njega.
„Uredu je. Ako me sad ne pustiš, ugušit ćeš me.“ Popušta stisak oko mog vrata, ali i dalje me drži u zagrljaju.
„Samo da znaš radim ovo zbog tebe. O i da, nije istina da nisam prihvaćala pozive. Lucy se svaki put javila samo što mu je govorila da nemam vremena.“
„Pa sad joj reci da mu javi kako si slobodna sutra za vrijeme ručka.“
„Molim te mogu li sad nastaviti raditi. Znaš ukoliko sad ne napravim ovo morat ću sutra za vrijeme ručka ovo napraviti.“ Napokon me pušta i diže ruke u zrak kao da se predaje i izlazi van bez pozdrava. Još ne mogu vjerovati da je tako nisko pao i da je igrao na kartu zvanu Linda. Ono što sam do sad pročitala o njemu nije mi se svidjelo ni malo. Mladi direktor L&J imao je burnu prošlost iza sebe. Takvi ljudi se nikad ne mijenjaju. Nikad ne shvaćaju svoj posao ozbiljno. A meni sada jedino treba moj posao. Pozovem Lucy u ured i govorim joj da obavijesti tajnicu gospodina Collinsona da sutra u dvanaest sati ima sastanak sa mnom i da ne kasni jer nemam vremena za bacanje. Lucy izlazi iz ureda, a ja se bacam natrag na posao.

                                ….

Dan proveden u uredu prošao je dosta teško. Ovo je bio jedan od onih dana kad imam toliko posla da jednostavno ne stignem ni pola toga odraditi. Lucy kao i svaki dan još uvijek je u uredu, iako je njeno radno vrijeme odavno završilo. Mislim da sam napokon pronašla pravu osobu za ovaj posao. Predana je poslu i trpi moje uvrede i ispade, a njih je u zadnje vrijeme bilo dosta.
„Lucy sutra sam u uredu oko devet i poslije toga sam na sastanku sa gospodinom Collinsonom. Mislim da se poslije više neću vračati u ured tako da možeš otići ranije doma.“
„Uredu gospođico Black.“
„Oh jesi nazvala tajnicu gospodina Collinsona?“
„Jesam gospođice Black. Prenijela sam poruku i njegova tajnica mi je rekla da se ne brinete da gospodin Collinson nikad ne kasni.“
„Da? Vidjet ćemo.“
Izlazim van iz ureda i spuštam se liftom do garaže. Glad koju osjećam i umor samo je još jedan dokaz da jedva čekam da stignem doma. Ulazim u auto i puštam lagano glazbu kako ne bih zaspala za volanom. Iako od nje mi je samo još gore. Zaboravim da sam kao dijete uvijek puštala laganu glazbu kako bih što prije zaspala. Tako da odlučim ipak isključiti glazbu i nastavim se voziti do stana.
Čim ulazim u stan radim istu rutinu kao i svaki dan. Puštam torbu i dok skidam jaknu pritišćem tipku na telefonu zbog glasovnih poruka. Skidam bolne štikle sa noge kad začujem dobro poznati glas.
„Zdravo gospođico Black, tajnica mi je dojavila kako ste pristali sastati se sa mnom. Razmišljao sam pošto je sastanak za vrijeme ručka, mogli bi se sastati u restoranu Ice i ručati. Ukoliko nemate vremena za ručak, javite mi kako ne bi ispalo da kasnim jer to mi nije u planu.“ Telefon ispusti zvuk u znak da su sve glasovne poruke pročitane, a ja i dalje stojim sa jednom štiklom u ruci i drugom na nozi.
„Snob!“ Skidam drugu štiklu i ljuto počnem hodati po stanu.
„Nije mi jasno kako je došao do mog privatnog broja. Nitko nema ovaj broj osim Diane, Linde i moje obitelji. Linda!“
Stanem sa hodanjem po stanu i okrenem se prema ormariću gdje sam ostavila torbu. Pronalazim mobitel i okrećem broj te male izdajice. Zazvoni prvi put, drugi i njen glas se začuje sa druge strane.
„Hej baš sam te mislila naz…“
„Možeš li mi molim te objasniti kako si mogla dati moj privatni broj onom snobu zvanom Leon Collinson.“
„Vau iz 'razmaženog bogataša' postao je snob. Zar te stvarno toliko privlači.“
„Ne skreći s teme i objasni mi kako si mu mogla dati moj broj.“
„Kakav broj? Ja mu nisam dala tvoj broj telefona. Jedini broj koji sam mu ja dala je broj tvoje tajnice.“
„Kako je onda došao do mog privatnog broja?“
„Ne znam. Zašto, nazvao te?“
„Da! Zamisli gospodin mene upozorava da mu javim ukoliko ne mogu ručati s njim kako ne bi ispalo da kasni. Jer sam mu rekla da je moje vrijeme dragocjeno. Ne mogu vjerovati da sam pristala ići s njim na ručak.“
„Da se nisi usudila otkazati taj sastanak. Ne znam otkud mu tvoj broj, ali probat ću doznat.“
„Ne! Ni u ludilu mu se nemoj javljati. Samo mi još treba kako misli da neprestano pričamo o njemu. I da znaš trebala bi mu to napraviti. Lijepo ga ostaviti da me čeka u restoranu i svaliti krivnju na Lucy da mu je očito zaboravila javiti.“
„Znaš što ja mislim? Ja mislim kako ti se Collinson sviđa i da zbog toga ne želiš raditi s njim. Moraš znati da nisu svi Lucas. Uostalom ponekad je dobro malo opustiti se. U posljednje vrijeme jedino na što si fokusirana je posao. Čak nemaš vremena ni za mene i Dianu.“
„Ne budu luda, nikad ne bi mogla pasti na toliku umišljenost. Ako prihvatim posao, moj je klijent, a ja više užitak i posao ne miješam.“ Ne mogu joj priznati kakve bludne misli imam o njemu. Znam da mi više nikad ne bi dala mira.
„Vjeruj u to ako ti to pomaže. Vidjela sam kako se odmjeravate u restoranu. I ne možeš reći da sam umislila jer je vidjela i Diana. Promatrao te sa takvom požudom. Ne možeš reći da nisi vidjela jer su meni obrazi gorili od tolike vrućine koja je strujala između vas.“
„Umislila si. Ništa se nije događalo između nas. Mene nikad ne bi privukao netko kao što je on.“
„A što je to on. Seksi muškarac koji te privlači. Koji bi ti mogao poremetiti tvoje planove.“
„Upravo tako on je osoba koja bi mogla poremetiti moje planove. Ali ne na taj način na koji ti misliš. Ne želim ga blizu sebe jer je sama nevolja.“
„Pa ta nevolja ti se opako sviđa, no neću više o njemu vidimo se sutra na večeri.“
„Kakvoj večeri?“
„Onoj večeri za koju inače nemaš vremena. Sigurna sam da već tjednima nisi ništa pojela osim gotove hrane.“
„Uredu, vidimo se sutra.“ Završavam poziv i zavaljujem se u sofu s koje imam pogled na prozor. Hladni dani dolaze i u zraku se osjeća onaj miris zime koja nam stiže. Trbuh mi počine proizvoditi čudne zvukove pa odlučim ustati i u mikrovalnu ubacujem zamrznutu pizzu koja će mi večeras poslužiti za večeru. Samački život koliko ima svoje vrline ima i mana. Od kad sam iz Seattle doselila u New York zbog posla nisam više razmišljala o selidbi.  Nakon očeve smrti John se odlučio brinuti o mami. Ostao je s njom u obiteljskoj kući, a meni je dao moju slobodu kako bih slijedila svoje snove. Uvijek se brinuo o meni i podržavao me u svemu. Čak i nakon smrti oca on je bio taj koji je inzistirao da odem u New York i da me to ne spriječi u snovima. Podsjetio me da je tata uvijek htio da uspijem u ovome. Tako sam i završila ovdje danas. Obećala sam mami kako ću ju posjećivati, ali danas uz toliko posla jedva stignem i doći za njen ili Johnov rođendan. A i to vrijeme koje provedem tamo zatrpana sam poslom. Prvi put kad sam stigla ovdje osjećala sam preplašena. Nova u tako velikom gradu strah je bio očit na meni. Ali onda se na mojim vratima pojavila Linda sa ogromnim koferom i samo se smjestila u stan. Pronašla je posao ovdje za samo tjedan dana, a za par mjeseci završila kao glavna direktorica časopisa. Na tim svim raznim sastancima upoznala je Nicka i na kraju preselila se kod njega u stan. Tako sam ja opet ostala sama u ovom velikom stanu, ali ovaj put sa više samopouzdanju i bez straha. Diana od silnih putovanja svaki tjedan je u drugom gradu, ali opet najviše vremena provodi u New Yorku. Pokušava se izvući da ovdje ima najviše posla, ali ja i Linda znamo da je to jer joj nedostajemo. Mikrovalna se oglasi pa izvadim pizzu i stavljam ju na tanjur. Otvaram hladnjak i vadim bocu crnog vina te ga točim u čašu. Sjedam za šank u kuhinji i onda ponovno pomislim na one vrline i mane samačkog života. Nikad nisam voljela jesti sama, ali ovdje i uz silni posao navikla sam se.
Prljav tanjur ubacujem u perilicu te si natočim još jednu čašu crnog vina, a ostatak spremam natrag u hladnjak. Odlazim u sobu i zavalim se u krevet. Onako zavaljena u krevetu osjećam kako su mi oči teške i onako obučena još uvijek u haljini tonem u san.

Evo novi nastavak...ako ima koja greška isprićavam se, ali na brzinu sam ga pisala...mislim da mi je ovo najduži nastavak do sad i znam da nema neke velike akcije odmah sad, ali stiže uskoro...
Ostavite koji komentari i vote...kao i uvijek očekujem vaše iskreno mišljenje...
Ly ❤