Ledena kraljica

Dvadeset treće poglavlje

Dom obitelji Marić - Zagreb

„Dragi moj, što si ti tako veseli, pa ti je osmijeh od uha do uha?"

„Anđele moj, poslije onakve noći i jutra, ti me to pitaš."

„Ivan, poznajem te da znam da nije samo to razlog, zato gukni moj golube."

„Mila, napokon sam doživio dan kad nam je sin počeo opet biti normalna osoba, i odnositi se s poštovanjem prema ženama."

„Ivan, o čemu ti pričaš, ništa mi nije jasno!?"

„Mile, nadajmo se da nam uskoro stiže nevjesta u porodicu. Bruni je jedna dotična dama zavrtjela glavu. Ni ja ne znam previše detalja, ali uskoro ću sve znati, a i ti skupa sa mnom, samo da mi Miki podnese izvještaj."

„Ivane polako, ti to meni, sve s brda zdola, ništa te nisam shvatila. Spominješ nevjestu, a kakve veze Mimi, šef tvog osiguranja ima veze s time??"

„Miki ima takve veze, jer je poslan skupa s Hrvojem da bude Bruni na raspolaganju tj.citiram Brunine riječi, ;"Paze na dragocjenu i važnu osobu u mome životu koja je predivna jedinstvena žena."Mislim da ti je sve jasno, samo da znaš da sam mu obećao da ti neću ništa reći. Ali ni u jednom trenu nisam ti mislio to prešutjeti, samo sam sinoć imao pametnijeg posla."

„Ivan, bojim se da Bruno sebe ne dovede u opasnost, znaš li koji je razlog zaštite?"

„Mile anđele moj, ne brini se, zapovjedio sam Mikiju da mi sve javi do podne. To mu je dovoljno vremena da sve sazna, ali znam ja jedan drugi način da ti skrenem misli s tih strepnji do tada."

„Ivane lud si, pusti me, netko će nas vidjeti, ne priliči nam..."

„Mislim da su svi navikli na naše ponašanje. I zašto nam ne priliči, ne radimo ništa loše. Ja samo iskazujem svoju ljubav, prema svojoj predivnoj ženici. Znaš da mi te nikad nije dosta. Ali nažalost nemam tako puno vremena da ti se posvetim kako zaslužuješ, pa ću se morati strpjeti do navečer, da nastavimo gdje smo jutros stali. Zato te sada moram barem poljubiti, da izdržim cijeli dan..."

„I meni nije dosta, ali nemam vremena za ponovno spremanje, tako da ništa od brzaka. A sad šuti i poljubi me.."

Tako dok je Mila bila u Ivanom krilu, mažena i milovana, te pošteno ljubljena, domaćica je stajala sa strane i smješkala se kad je vidjela toliku ljubav koja isijavala iz njih. Izgledali su kao tek zaljubljeni tinejdžeri, a ne kao bračni par koji je preko 34 godine u braku, svakim dodirom i pogledom se vidjela kolika je jaka ljubav između njih. Ali nažalost njezina dužnost je bila da prekine taj romantični izljev ljubavi. Nakašljala se, te progovorila.

„Gospodine Marić, oprostite na smetnji, ali gospodin Dodigović je na telefonu i kaže da je hitno i važno.."

„Hvala ti Monica, koliko ti puta moram reći da sam za tebe Ivan, a ne gospodin Marić pogotovo kad smo sami.."

„U redu, izvolite telefon. Gospođo Mile, možete li molim vas doći u kuhinju, da se dogovorimo za meni, naravno kad budete slobodni?"

„Mogu, dođem uskoro.."

Domaćica se normalno ponašala, ali zato se Mila crvenila od neugode i spustila je pogled. Dok se Ivan više nije mogao suzdržati, te se odvalio smijati od srca, da je kuća odzvanjala od njegova smijeha. Te pomislio u sebi, koliki je on sretnik da je ova divna žena samo njegova. Zahvaljivao je Bogu svaki dan, jer je bio toliko darežljiv prema njemu i poklonio mu njegova anđela na zemlji. Mila ga je pogledala poprijeko, što ga je još više natjeralo na smijeh. I kroz smijeh je samo rekao..