„Alice!“ –viknula je Sandra,sa nadom da će me napokon uspjeti dići iz kreveta,ali joj to nije pošlo za rukom. Čula sam brze korake koji idu ka mojoj sobi,a zatim me je iz polu sna trznulo njeno otvaranje vrata,da sam u jednom trenutku pomisila da joj je u cilju da ih slomi.Jer to obično tako izgleda,kad ja ne želim ustati iz kreveta.
„Jel ti stvarno hoćeš da ja dobijem nervni slom?Pa moramo za 20 minuta biti u školi.“ – živčano je rekla,ne skidajući pogled sa mene.Iako je nisam gledala osjetila sam njen pogled na sebi.
„A dobro,ustajem...“ – bezvoljno sam rekla,a zatim ustala iz kreveta i to moje ustajanje se odvijalo prilično sporo.
„Ne možeš nikako sporije?“ –rekla je naživcirano,držeći ruke na bokovima,i cupkajući desnom nogom.Iskreno,podsjećala me na one stroge nastavnice,anoreksične nastavnice,sa ogromnim naočarima,i koje pod svaku cijenu žele da te obore i da padneš iz predmeta.
„Dobro,dobro..Idem.“ – nisam željela da je više nerviram.Zadnji put joj umalo para nije izlazila iz ušiju.I mogla sam nastradati,ali izvukla sam se. Ustala sam protezajući se...Otišla sam do toaleta,i prvo što sam napravila je gledanje u ogledalu.Čim sam se pogledala,trznula sam se,i malo poskočila u mjestu.Jer sam imala podočnjake,jer često po noći ne spavam,već čaprkam po telefonu.A kosa raščupana kao da me trofazna strefila.Uradila sam ono najpotrebnije,a zatim se vratila u sobu.Sandre nijje bilo,vjerovatno je otišla u dnevni da me sačeka.Otvorila sam ogromna vrata ormara,na kojima su se nalazile svakakve slike,od kad sam imala 2 godine pa do danas kad imam 17. Predamnom se našla gomila stvari,za dosta njih ne znam ni od kud mi,ali kao da je bitno.Izvukla sam neku majicu sa slikom tigra,uske hlače zamnog teksasa i iz ladicee koja e takođe nalazila u ormaru sam uzela jednu gumicu za kosu.Rijetko vežem kosu,ali danas mi je došlo,ne znam iz kojeg razloga.Ja sam prilično čudna osoba.Obukla sam se,a zatim ponovo stla pred ogledalo,ali ovaj put sam izgledala koliko-toliko normalnije.Raščešljala sam dugu plavu kosu,koju su krasili razni plavi pramenovi,ali drugačijih nijansi.Zavezala sam neki neuredan rep,a zatim hitro izašla iz sobe,i odmah se našla u dnevnom boravku u kojem me nestrpljivo čekala Sandra.
„Konačno!“- rekla je Sandra,sa izrazom lica kao: Hvala Bogu. Brzo smo otišle do hodnika,obula sam svoje niske bijele starke,a zatim zajedno sa Sandrom istrčala iz stana.Dvaput sam okrenula ključ,i trčeći sišle niz stepenice.Sreća je što nismo na višem spratu,a ovdje nema lifta.S obzirom da smo debelo kasnile,usput smo tražile i neki Taxi da prije stignemo.Ali tolika je bila gužva u prometu,da su svi bili i zauzeti,a i nisu mogli stati samo tako,tek onda bi se saobraćaj potpuno poremetio.
-------------------------
„Spremite se sutra,propitaću vas sve od početka.I nemam namjeru nikome da popuštam,nad...Gospođice Wood,nisam baš primjetio da ste me slušali.“-rekao je profesor,gledajući me oštrim i ozbiljnim pogledom.Kako taj,sve primjeti,nevjerovatno.
„A zapričala sam se...Šta sad..“ –rekla sam kao da me i nije pretjeranoo briga,pa i nije me bilo briga.
„Sad ćete sjesti kod Styles-a... –namjerno me stavio kod njega..Svi znaju daje najveći čudak u razredu..
„Ali..“- pokušala sam da se protivim,ali me prekinuo..
„Neću čuti ni 'A'..Ponašaćete se kako dolikuje školi,a ukoliko ne želite da me poslušate,dobićete ukor!A kako bi izgledalo da odlična učenica ima ukor? Hm?“ -Bio je upravu.Mrzim što to moram priznati,ali jeste.
„Onda?“
„Dobro,sješću sa njim.“ –zakolutala sam očima,i nevoljno ustala,i prešla u drugu klupu, u redu do prozora. Izgledao je kao da nije primjetio da sam tu.Ili je primjetio,ali me izignorisao.Tim bolje.Neću morati komunicirati sa njim.Ali da je bio sladak,bio je.Imao je lokne,i kosu negdje malo preko uha.Onako pomaloo razbarušenu,ali ne pretjerano.Imao je i tetovaže,pogotovo na lijevoj ruci.A oči? Nisam ih nikad vidjela.A nisam ni imala prilike.Imao je i lijep oblik usana,ali uvijek su iste.Nisam ga nikad vidjela da se smije.I imao je nekako blijedu kožu.Nekako je sav jeziv.
