- Jesmo li se razumjeli? Svoju prijetnju nadopunjava pitanjem.
Sutim sledena od straha da ne naudi njima.
Ako se mojoj ekipi nesto dogodi zbog njega to nikada necu moci prezaliti.
On iscekuje odgovor.
- Da. Razumijeli smo se.
Odgovaram a on biva zadovoljan.
Izlazi.
Pogledam u Elu dok se od obje cuje samo disanje.
- Ja...oprosti...nisam znala sto reci...bilo me toliko strah....a stvorila sam samo problem.
Ela se ispricava i spusta glavu.
- Ela pogledaj me.
Recem.
Podize opet glavu put mene.
- Nisi mogla znati kako ce reagirati. Ela u redu je.
Nastane tisina.
***
Proslo je tko zna koliko sati. A ni ne zelim znati.
Jedino sta zelim je cuti se sa prijateljima.
Nedostaju mi.
Nedostaju mi ulice, prijatelji iz tih ulica, male kamene kucice koje su poput ukrasa pored tih ulica , Fontana kao moje jako drago mjesto i njima, park, moja ekipa i to da smo zajedno u sklonistu i smijemo se bez prestanka, ili se glupiramo i lovamo po nasem mjestu gdje smo svi u susjedstvu...
Trenutno jedino sta imam od njih je prozirna narukvica oko moje ruke.
Izradena od sitnih svjetlucavih prozirnih perlica nanizanih na kreni. Stara jednako koliko i ekipa koju smo mi sedmero prijatelja sastavili. Zapravo nismo je mi sastavili , nego vrijeme. Sasvim slucajno.
Narukvica....ona nema nikakvu novcanu vrijednost, ali za mene je ona nesto najljepse i najvrijednije sto posjedujem.
Jer su je radile ruke dobrih ljudi koji su mi urezani duboko u srcu.
Jer nije bitno koliko nesto vrijedi, bitno je koliko to nesto znaci zar ne?
- Petra.
Elin izgovor moga imena, prekida moje misli
- Odlutala si.
Osmijehujem se samoj sebi.
- Da...izgleda....
- O cemu si razmisljala?
Ela znatizeljno upita.
- Pogodi.
Uzdahnem.
- O ekipi jel da?
Prosapce pazljivo da ne bi naletio Gabrijel.
Potvrdno klimnem glavom.
Ela skrene pogled.
- I ja razmisljam cijelo vrijeme o Ivanu, svom bratu Dinu, Lari, o Neli, Keti, Matei, Luki kojeg volim vise od sebe...o svima....
Gledam je neko vrijeme. Razumijem je. Njoj svi oni jednako znace ko meni moji sestero.
- Ali hej. Izvuc cemo se kad tad...vidjet ces.
Zvuci jako samouvjereno.
Na zalost , Gabrijel je bio na ulazu.
- Ela. Sta si to rekla? Daj ponovi.
Prekrizi ruke.
- Rekla sam da cemo se kad tad izvuc.
Namrsti se .
- Ja ne bi bio bas tako samouvjeren da sam na tvome mjestu.
- Ali nisi na mome mjestu.
- Ne prepiri se sa mnom!
Gabrijel vikne u bijesu.
Krece joj opaliti samar:
- Nemoj molim te !
Vrisnem a on odmah pogleda u mene.
Stao me promatrati i ja njega.
- Gabrijele? Sta si ovo napravija?
Promatranje izmedu mene i njega prekida....
Evo 5. Poglavlje price nadam se da ce vam biti zanimljivo.
