- Zasto pristajes na njegove zahtijeve?!
Upitam sa malenom dozom razocaranja u njega mada znam da mu je Gabrijel zaprijetija.
- Zato sta imam plan.
- Plan?
Upitno podizem obrvu.
- Da. Ne mogu podnijeti vise svo zlo koje moj brat nanosi drugima. Moram vam kako tako pomoci.
Uzdisem polako ali dovoljno glasno da se u ovih nekoliko minuta tisine jasno moglo cuti.
- Filipe...jesi li svjestan da si tako riskiras zivot?
- Svjestan sam. Ali vi ste moje prijateljice.
Osmijehne se slatkim osmijehom.
Gabrijel ulazi u prostoriju a Filip vraca ozbiljan pogled.
Brat mu prosetucka pa opet napusta prostoriju.
- Kako nam mislis pomoci?
Ela prosapce jer nemamo pojma prisluskuje li nas sa druge strane vrata.
- Za pocetak...pomoci cu ovoj djevojci da dođe u kontakt sa ekipom.
Filip tiho uzvraca.
- Ne Gabrijel ce ih ubiti ako to ucinim.
- Nece ni saznati za to.
Filip namigne.
Ne mogu vjerovati da netko Gabrijelove krvi i gena moze biti toliko neiskvaren, tako drag, tako osjecajan.
Imaju istu boju ociju, vrlo slicno lice, isti pogled...
Ali iz dva ista pogleda prsti razlicitost.
Cak imaju i istu boju glasa medutim Filipova je uvijek njeznijeg izdanja.
- Ne znam zasto ovo cinis...ali hvala ti.
To je jedino sto sam mu mogla reci.
- Ne zahvaljuj.
Prijateljski me stipne za obraz.
- Mozes li mi malo odvezati ruke...jako me boli ovaj lanac?
- Hmm...moram pitati brata.
- Sta to?!
Prekida ga njegov grub glas.
- Smijem joj odvezati ruke?
- Ne.
Gabrijel daje jasan odgovor.
- Molim te. Boli me.
Recem na rubu suza jer me zaista bole ovi lanci kojima sam vezana.
Osjecam kako mi krv polako pocinje navirati.
- Briga me. Rekao sam ne.
Grubo uzvraca uz pratnju polubijesnog pogleda.
Evo 7. Poglavlje, nadam se da ce vam biti zanimljivo.
