Viktorija
Pokupila sam haljinu, koja mi je smetala dok sam hodala. Polako sam se približavala ogromnoj vili. Sluge koje su prolazile su me gledale kao peto svjetsko čudo, ali nisam se dala smesti. Moj cilj je bio pronaći posao. A ovo je bila moja zadnja nada.
"Tko si ti?", netko je stajao iza mene te sam se okrenula. Ugledala sam djevojku malo stariju od mene. Imala je dugu, plavu kosu i haljinu koju vjerojatno ovdje nose sve sluškinje.
"Ja sam Viktorija.", prkosno me pogledala i promatrala par trenutaka, a zatim me zaobišla i nastavila hodati.
"Oprosti, možeš li mi reći gdje mogu pronaći nekoga tko može popričati sa mnom?", iznenada se okrenula prema meni te sam zastala.
"Ne mogu.", bezobrazno mi je odgovorila te nastavila brzim hodom prema vili. Pratila sam ju jer trebao mi je posao.
Da, djevojci od 14 godina treba posao jer više ne može uzdržavati majku. Bile smo u škripcu. Od bolesti ne može raditi, a ni ne zna da sam ovdje.
"Prestani me pratiti!"
"Molim te! Treba mi pomoć.", zacvilila sam sklapajući ruke. Bila sam na rubu suza, a ona me hladno gledala.
"Dobro. Čekaj me ovdje.", preokrenula je očima i otišla s stražnje strane vile. Popravila sam haljinu i maknula kosu unazad te se nasmiješila.
"Hvala Bogu.", prošaptala sam za sebe.
"Issac! Ne možeš mi to raditi!", čula sam galamu negdje oko sebe, ali nisam bila sigurna odakle točno dolazi.
A onda je ispred mene istrčala djevojka guste, crne kose i bijele haljine. Trčala je s ulaznih vrata vile, saplela se o haljinu i pala. Potrčala sam prema njoj te joj pružila ruke da joj pomognem ustati.
"Makni se od mene!", primjetila sam puno ljudi ispred nas, ali pažnja mi je bila usmjerena na crnokosu djevojku.
"Samo ti želim pomoći."
Ustala se i popravila svoju haljinu ignorirajući prljavštinu na njoj. Okrenula se prema vili te ljuto uzviknula.
"Proklet bio, Issac Walker!", odgurnula me i pošla niz put prema izlazu iz ogrmonog dvorišta.
"Tko je ona? Šta radi ovdje?"
Čula sam šaputanje iza svojih leđa. Okrenula sam se prema ljudima, koji su promatrali scenu od maloprije. Polako mi se približavao muškarac, dosta stariji od mene. Stao je ispred mene i blago se naklonio pa sam se i ja naklonila.
"Što tražiš tu djevojko?", pitao me.
"Tražim posao.", tiho sam odgovorila.
"Ali tako si mlada."
"Moja majka nije u stanju raditi. Zato sam ovdje. Ovo je moja zadnja prilika. Molim vas, pomozite mi.", tiho me promatrao par trenutaka, a onda se okrenuo i polako počeo hodati prema vili.
"Dođi, djevojko!", doviknuo mi je te sam ubrzala korak da ga sustignem. Ušetao je unutra te sam i ja za njim.
Ušla sam u veliku kuhinju i tamo su se nalazile sluškinje i sluge, a među njima i plava djevojka. Šutke su nas promatrali, a ja sam samo pratila muškarca. Prošli smo kuhinju i našli se u velikoj, ogromnoj prostoriji s dugačkim stolom i mnoštvom stolica. On je stao pored stola, okrenuo se prema meni i naslonio se na stol.
"Koliko godina imaš?", upitao me prekidajući tišinu između nas.
"Četrnaest, gospodine."
"Molim te, zovi me Ernie.", klimnula sam glavom i stisnula haljinu u rukama.
"Kako se zoveš, djevojko?"
"Viktorija.", zašutio je i par trenutaka me promatrao. A ti trenutci su se odužili, previše odužili.
"Okej. Raditi ćeš ovdje, ali moraš biti svijesna da odavdje nećeš izaći živa, ako se ne pridžavaš pravila. Objasniti ću ti kasnije."
"To! Sada mogu reći majci i ona će biti vesela i napokon će sve biti u redu."
"Ti shvaćaš da si pogriješila, zar ne?", glas iza mene me prekinuo u slavlju.
Okrenula sam se i susrela s muškarcem Ernijevih godina. Izgledao je tako strašno. Imao je dvodnevnu bradu i jednostavno je bio strašan.
"Zašto sam pogriješila?", nakratko sam pogledala Ernija, a onda pogled vratila na Gospodina Strašnog. Grleno se nasmijao i približio mi se. Uhvatio je par pramenova moje kose i pažljivo me promatrao.
"Issac, ona je samo dijete.", Ernie je progovorio iza mojih leđa i htjela sam ga pogledati, ali muškarac ispred mene nije mi to dopustio.
"Odavde više nećeš izaći, djevojko."
Hvala vam što ste pročitali ostavite vote i svoje mišljenje u komentare :)
