Viktorija
Moja majka. Nisam mogla vjerovati da se nalazila tu gdje je sada. Ispred mene. Ispred Dan Issacovih vrata.
Brzo sam otključala vrata i otvorila ih širom. Pala sam na koljena grleći ju i zajedno s njom plačući. Duša me boljela. Moja majka je bila bolesna, a ipak je našla snage pronaći me i vidjeti me. A ja ni to nisam mogla. Kako sam jadna...
"Dijete moje.", njen tihi popucali glas me natjerao da još više zaplačem.
"Tako si mi nedostajala.", priznam joj te ju počnem ljubiti. Po licu, po rukama, po haljini. Opet ju grlim pa ju ljubim pa ju grlim.
Stvarno mi je nedostajala. A kome ne bi nedostajala njegova majka? Ipak je majka samo jedna. Koliko god da je loša voliš ju. Dati ćeš život za nju ako treba.
"Što te dovelo ovdje majko?", plačući sam ju jedva upitala, a ona je uzdahnula.
"Saznala sam što si napravila.", zvuči malo ljuto te se malo odmaknem od nje.
"Majko htjela sam ti pomoći.", njene oči izgledaju kao da me osuđuju što mene natjera na još veći plač. Moja majka se promjenila.
Dan Issac se približava u daljini. Bijesno korača prema nama, a meni se krv ledi. Tko zna što će sada napraviti.
"Viktorija za njega radiš?", majka polako ustaje uz moju pomoć, a Dan Issac je već na metar udaljenosti od nas.
"Sluškinjo tko je ova žena?", ubacuje se taman kada sam htjela odgovoriti majici.
"Ovo je moja majka Dan Issac.", pogledam ga, a on se uspravi. Iznenađeno gleda u oboje i odmjerava nas.
"Dobro. Što želiš?", pogled usmjeri na moju majku, a ona se pukne smijati.
"Želim svoju kćer nazad. Dosta je bila ovdje... u ovom paklu.", majka ogorčeno govori, a zatim radi ono što i mene i Issaca šokira.
Pljuje u Dan Issaca. Gledam njegovu reakciju. Kipim u sebi, kao i on. Vidi se da je bijesan. Otkapča rukav košulje i polako obriše obraz. Suzdržano stoji ispred nas i promatra majku.
"Sluškinjo izbaci ovu prostakušu sa mog posjeda.", smireno govori.
Gledam u majku koja ga ubija pogledom. Zatim pogleda u mene te se nasmiješi.
"Nećeš obraniti svoju majku?", upita me, a mene duša zaboli od tuge. Kakva sam ja to kćer? Nikakva.
"Dan Issac povucite to što ste rekli.", odlučno govorim gledajući majku u oči. Njena ruka stisne moju te se opet nasmiješi i zadovoljno gleda u Issaca.
"Sluškinjo rekao sam ti nešto.", i Issac je tvrdoglav. Normalno da mi neće popustiti. Nije on sluga, već sam ja.
"Ispričavam se na mojem bezobrazluku šefe, ali ona je moja majka i želim da se ispričate. Odmah.", pogledam Issaca, a on me blijedo gleda.
Ništa ne govori. Ne trepće. Samo promatra. Kao da ne diše. Pogledam majku, a ona pogleda u mene.
"Dođi dijete. Idemo kući.", povuče me za haljinu, ali ja ostanem stajati na mjestu.
"Majko ja ne mogu otići.", odgovorim joj, a ona se brzo okrene prema meni.
"Što si to rekla?"
"Majko tek sam počela raditi. Nisam ni novce dobila da ti pomognem. Ne mogu otići odavde. Majko trudila sam se. Nitko nije htio zaposliti dijete.", objašavam joj, ali ona kao da sluša ptice na grani, a ne mene.
"Majko zar govorim zidu? Slušaš li me?", čvrsto me pogleda, a zatim odmjeri Issaca.
"Odbacuješ vlastitu majku da bi se mogla jebat sa njegovim kolegama? A možda i s njim...", osuđujuće me gleda, a zatim pljune ispred mene.
"Gadiš mi se Viktorija!", njene oči se napune suzama kao i moje.
"Majko ne vrijeđaj me. Pokušavam ti pomoći.", njena ruka ostavi otisak na mom obrazu što mene natjera na plač.
"Ja sam ti majka. Mogu ti reći šta god želim. Došla si ovdje širit noge, a ne meni pomoći!"
"Majko to su laži!", vrisnem na nju i uhvatim ju za ruku dok padam na koljena ispred nje.
"Dobro mi je Rose rekla. Ovaj tu pijanac iskorištava vas djevojke da bi dobio novac. Treba te biti sramota.", ja još više zaplačem.
"Viktorija izvedi ju van.", čujem Issacov glas negdje iza sebe, ali ne obazirem se.
Plačem pred majkom. Gušim se u suzama dok me duša boli zbog njenih riječi. Zbog tih jadnih uvreda koje govori.
"Sada plačeš jer govorim istinu.", povuče svoju haljinu iz mojih ruku i odmakne se.
"Majko ne govoriš istinu. To su laži! Rose samo laže! Ništa drugo ni ne zna!", branim sebe. Branim Issaca. Ali mojoj majci to nije bitno.
Bitnija joj je Rose. Ona prostakuša koja mojoj majci stalno ubacuje izmišljene priče u glavu i truje ju sa lažima.
"Sluškinjo zadnji put ti govorim.", Issac ponovno progovori, ali ignoriram ga.
"Majko! Molim te ne govori to za svoju kćer!", na koljenima se vučem do nje i pokušavam ju dotaknuti, ali ona ne da.
Ne želi me ni dirati zbog tih laži.
"Zahtjevam sav novac koji si dobila dok si širila noge.", grubo govori dok stoji iznad mene.
"Majko nemam novac. Dala bih ti majko, ali nemam ga.", zaplačem još jače kada njena ruka ponovno nađe moj obraz.
"Lažeš prostakušo!", zavrišti na mene i još jednom me ošamari.
"Dosta je bilo!", Issac se ubaci te odguruje moju majku od mene.
Tjera ju van iz dvorišta i zaključava vrata uzimajući ključ. Moja majka pruža ruku prema meni i plače. Ustajem i uzimam njene ruke i ljubim ih.
"Majko molim te vjeruj mi.", gušim se u suzama dok se ona smije.
"Kako da vjerujem jednoj običnoj kurvi?", trga ruke iz mojih i odmiče se.
"Majko!", zaplačem na njene riječi.
Ona briše dvije suze koje su potekle niz njene obraze te se okreće i polako odlazi.
Duša me boli za njom. Ponašam se kao dijete od pet godina koje ne želi da njegova mama ode. Ali ja stvarno ne želim da moja majka ode. Nedostajala mi je. Trebala mi je. A sada odlazi.
Padam uz ogradu dok plačem. Suze me guše i više ne mogu doći do zraka. Srce hoće puknut od tuge za majkom. Uskoro ona nestaje iza kamene ograde i više ju ne vidim. Zaplačem još jače.
"Smiri se.", osjećam Issacove ruke na ramenima, ali ga odgurujem.
Naslanjam se čelom na ledenu ogradu i plačem. Moja majka je otišla.
