Dadilja

Emma

Elena

Stigla sam u Englesku u London, jedan od najljepših gradova svijeta. Kad sam izašla sa aerodroma osjetila sam neku slobodu, nema roditelja i osuđujućeg naroda. Koliko god da volim i poštujem roditelje ne mogu više da budem u njihovoj blizini. Možda konačno uspijem i zavoliti, a možda i mene neko zavoli. O tome do sada nisam ni razmišljala, ali eto kad si slobodan svašta padne na pamet. Iako nemam blage veze ko bi mene mogao zavoliti ovakvu.

Ulovim taksi i tražim da me odveze u neki motel u blizini Hyde parka. Znam da će biti skupo boravljenje u motelu ali nemam drugog izbora. Sve što sam imala od ušteđevine sam ponijela. Ali već od danas počinjem sa traženjem stana kao i posla, ako u išta vjerujem onda su to moja pamet i snalažljivost. Ušteđevinu sam skupila davajući instrukcije kolegama na fakultetu.

Dolazimo do nekog motela, fino je sređen, nisam ništa manje ni računala s obzirom da je u centru Londona. Prijavila sam se na tri dana, ako bude potrebno produžit ću. Ali se nadam da ću do tad naći neki stan. Ostavim stvari i odlučim da malo prošetam, ljeto je i lijepo vrijeme. A meni posle svega treba svježeg zraka. Odlazim do Hyde parka i vidim kako narod šeta, sjede na travi, jedu sladolede, jednom riječju uživaju. Kad bih samo i ja mogla tako uživati. Sjedem na jednu klupu i gledam u mnoštvo naroda. Podignem lice prema suncu, zatvorim oči i pomislim: Ovo je tako opuštajuće kad u jednom trenutku čujem sitan glasić

-Zdlavo!- spustim pogled i ispred sebe vidim malog anđela u rozoj haljinici, plave okice kao nebo i plava kovrđava kosa. Nasmijem joj se

-Zdravo i tebi malena- ona se nasmije i pokaže male zubiće

-Ti si lijepa- o moj Bože, prvi put da mi neko kaže da sam lijepa, i to ovakav mali anđelčić. Osjećam da mi se srce topi. Prija, i te kako prija. Poslije svih osuda ovo je kao melem za dušu, pa makar došlo i od malog djeteta. A zar ne kažu svi da su djeca najiskrenija, kažu ono što im je na duši. Osjetim peckanje u očima i brzo zatrepćem da otjeram suze, pa kažem

-Ali nisam lijepa kao ti, ti si najljepša- ona mi se opet onako slatko nasmije

-I tata mi to stalno govori- ups, nisam ni shvatila da niko nije sa njom. Uzmem je u naručje i pitam

-A gdje su ti roditelji-

-Mama je gole- i pokaže na nebo. O Bože uzmi se sebi, nekad mi je jezik brži od pameti, pa rekla je da joj otac govori, nije spomenula mamu

-A gdje ti je tata-

-Tata je tamo- pokaže prstićem na neodređeno, okrenem se i pogledam, pa tu ima hrpa ljudi. Kud ću sad sa njom.

-Hoćeš li mi pokazati ko ti je tata, sigurno te traži-

-Tata pliča na telefon- opet pogledam ali ne vidim da neko telefonira

-EMMAAAA!- čujem nekoga da glasno viče

-Jesil ti Emma- pitam je

-Ahaa, tako se zovem- opet se okrenem da vidim odakle dolazi ono vikanje, kad ispred mene dotrča zadihan muškarac

-Zaboga, Emma zar ti nisam rekao da sjediš na klupi- on ni ne gleda mene, već pruža ruke prema Emmi, uzme je pa me pogleda. Sledim se, ljepšeg muškarca u životu nisam vidjela, visok oko 1,9m, široka ramena, smeđa kosa, zeleno-smeđe oči, brada stara dva-tri dana a usne mame da ih poljubim. Heh, kao da bi on mene poljubio, vjerovatno bi samo me odgurnuo i zasmijao mi se u lice