Dadilja

Tvrdoglava...

Rick

Odlučio sam ne navaljivati da mi sve ispriča o razgovoru između nje i brata. Kad bude htjela sama će ispričati. A vidi se da je uzrujana iako to želi sakriti. Sjedi pored mene i cupka jednom nogom. Naradije bih da je zagrlim, poljubim, ma bilo šta samo da se smiri i da je utješim ali Emma je pokraj nas i ne smijem. Dovoljno je bilo ono danas kad je pitala Elenu da li će joj biti mama. Bog mi je svjedok da sam stvarno poželio da bude tako. Ne bih ni htio vezu sa njom da ne želim budućnost sa njom. Nije ona meni samo tjelesna potreba, već puno više od toga.

Naglo ustaje i kreće prema spratu

-Gdje ćeš?- upitam je, ona se okrene i pogleda me

-Moram nazvati Paulu- opet se okrene i ode uz stepenice

Šta li joj je sve rekao, i zašto neće da mi ispriča? Glava mi kuha od svih tih pitanja bez odgovora. Ne bi se toliko brinula da je samo došao po nju i ona odbila. Da joj nije prijetio?

Nakon deset minuta ona silazi niz stepenice obučena u jaknu i čizmice noseći torbu u rukama.

-Jel možeš ostati sa Emmom, ja moram do Paule- odkud sad ovo

-Nešto se desilo?- ona odmahne glavom

-Želim joj ispričati za Petra, imam neki čudan osjećaj i mislim da će je uznemiravati pa je želim upozoriti- a znači to je u pitanju

-Želiš li da idem sa tobom?- osmjehne mi se

-Ne treba, ti budi sa Emmom- krene prema vratima i pošalje pusu Emmi na što joj ona isto vrati. Idem i ja za Elenom pa kad izađemo iz sobe i gdje nas Emma ne vidi ona se okrene i poljubi me. Svaki dan me nečim novim iznenadi i tako sam svaki dan sve više zaljubljen u nju. Kad mi je priznala da je zaljubljena u mene nije bilo sretnijeg čovjeka u cijeloj galaksiji. Odmakne se i nasmije mi se stidljivo. Ja joj uzvratim i ona krene.

-Želiš li da te neko odvuče?- ne želim da sama lunja po Londonu a uskoro će i mrak

-Nema potrebe već sam zvala taxi- kimnem joj i ona ode.

Gledam za njom dok izlazi kroz kapiju i ne mogu se osloboditi nekog čudnog osjećaja. Opet mi nije sve rekla. Vidjeo sam u onom osmijehu da je nešto prešutila. Možda nije ništa bitno ali nju tišti. Nadam se da će ispričati kad bude spremna.

Vratim se u kuću i posvetim se Emmi. Bolje rečeno gledanju nekog ženskog crtanog filma sa barbikama i jednorozima. Bože sačuvaj, kakvu maštu imaju ti ljudi koji prave crtane filmove.

Prošla su dobra četiri sata otkako je otišla. Već je pola deset naveče, Emma je zaspala a Elena se ne vraća. Zvao sam je ali se ne javlja. I evo me ko budala hodam po dnevnom boravku, cupkam, nerviram se i svako deset sekundi gledam kroz prozor da vidim ako dođe. Jao pa osijedit ću zbog nje. Eno ga taxi. Konačno je došla!

Odahnem od olakšanja ali sam jebeno ljut na nju. Sad će dobiti bukvicu. Ulazi na vrata i tamam krenem da joj očitam lekciju kad vidim njeno blijedo lice i čudan izraz lica. Odma se zabrinem i zaboravim na onu lekciju

-Elena je li sve uredu?- podigne glavu i kad me vidi tužno se nasmije i dođe do mene pa me jako zagrli

-Ne želim da idem. Zašto su takvi? Zašto me ne puste na miru da živim svoj život?- tiho govori

-O kome pričaš? O svojim roditeljima?- ona kimne glavom i dalje me čvrsto grleći. Odmakne se pa sjedemo i ona počne pričati

-Opet sam vidjela brata. Otišli smo na kafu i popričali. Roditelji su uporni da se vratim. Njemu je svejedno, ionako nismo nikad bili pravi brat i sestra. Petra samo Paula zanima, zaljubljen je u nju već godinama iako ga ona ni ne primjećuje. Zato se brinem za Paulu, jer Petar ima čudan način da privuče pažnju. A moji su čak rekli da ako treba neka me strpa u kofer i dovuče u njemu u Bosnu- oni niko nisu normalni. Kako je Elena ispala ovako dobra iz takve porodice