Dadilja

Oteta djevojčica

Elena

Osjećam svoju ruku u maloj dječijoj i toploj velikoj ruci. Ali takođe osjećam i bol. Boli me glava, vrat, ramena, rebra, noge, kako mi se čini cijelo tijelo. Natjeram se da da otvorim oči i malo okrenem glavu. Ugledam Ricka sa Emmom u krilu i već se osjećam bolje, kad znam da su oni tu. Pogledam oko sebe, bez micanja glave jer mi to stvara užasne bolove i vidim bolničku sobu. Posljednje čega se sjećam jesu Petrovi udarci, čovjeka koga sam smatrala bratom, a koji mi je prije toga rekao da mi nije brat i da sam oteta. Zagrizem usnu i pokušam otjerati suze. Da li je to istina?

-Elena. Kako se osjećaš?- Rick me zabrinuto pita, pokušam odgovoriti ali su mi suha usta. Oližem usne i natjeram se odgovoriti

-Kao da me pregazio brzi voz- on me blago pogleda, a ja se sjetim Paule

-Kako je Paula?- on udahne vazduh, osjetim malu ručicu kako me miluje po licu i skrenem pogled na plavog anđelčića. Vidim da me tužno gleda, malo joj se osmjehnem a i ona meni

-Bit će dobro, ona se još uvijek nije probudila, ali bi trebala uskoro- malo odahnem ali me opet počne hvatati nervoza

-Je li....- ne mogu nastaviti rečenicu, ali Rick shvati

-Nije, sve je uredu, i ona je izubijana, ali ništa više od toga- Emma je tu, ne smijemo pred njom svašta govoriti

-Dobro je- zatvorim oči i u sebi se zahvalim Bogu

U bolinici su me posjetili Ian i Jacob, Rickovi roditelji, Paulini roditelji koji su došli čak iz Hrvatske gdje trenutno žive, i Jacobova majka. Jacobovu mamu Lauru sam tad upoznala, a ona je kako kaže mnogo lijepog čula o nama i jedva je čekala da nas upozna. Takođe je tužna što su ovakve okolnosti. Malo sam iznenađena, jer je Jacob suzdržan prema Pauli i meni pa sam mislila da nije ništa pričao o nama. Iskreno su me svi obradovali i sve je bilo ok dok se nisam ogledala. Tad sam se šokirala kao nikad u životu. Sva sam bila u modricama i ogrebotinama. Ne znam kako su me mogli takvu gledati. Pomirena sa sudbinom i uvjerena da će to brzo proći otišla sam da vidim Paulu. Nisu mi prije dopuštali da se krećem, a već su prošla dva dana od one kobne noći. Ako je ikako moguće Paula je u još gorem stanju nego ja. Ovo je stvarno previše za mene. Nisam ja ovako jaka, kako da sada pokupim svoje razbacane ostatke i vratim ih na staro mjesto, da ih složim u jednu cjelinu. Srce mi se cijepa zbog nje. A uz to moram i saznati da li je istina za moju otmicu. Neću sad o tome razmišljati.

Policija je dolazila i uzela izjavu od obje, Rick mi je rekao da su i oni dali izjave. Jacob je odlučno rekao da će on lično strpati onog gada u zatvor i da će dobiti doživotnu. Mislim da malo pretjeruje, lik nije serijski ubojica. Ipak, Rick mi je rekao da je Jacob najbolji advokat u Engleskoj i da, ako ne dobije doživotnu, sigurno će se nabrati dosta godina zatvora. Ne znam šta da mislim o tome. Smatrala sam ga bratom, a on nam sve ovo uradi. Odlučila sam! Definitvno mi nije žao što će trunuti u zatvoru.

Konačno smo obje otpuštene iz bolnice, Rick je nagovarao Paulu da se preseli kod njega dok se ne oporavi ali ona je odlučno odbila. Kako kaže ima svoj stan i tamo će biti. Njeni su roditelji morali nazad za Hrvatsku zbog posla, a ja sam joj obećala da ćemo se svakodnevno viđati.

Ono o čemu nisam nikako razmišljala je moj odnos sa Rickom. Kako će sada sve biti? Da li smo i dalje zajedno? Ili on ne želi više vezu samnom zbog odlaska? Da li shvata da sam bila primorana otići? Ufff glava me boli, doslovno, i od modrica i od razmišljanja.

Prebirem hranu po tanjiru, ali malo šta ubacim u usta. Iz razmišljanja me trgne Rick

-Je li sve ok?- polgedam ga i vidim da me gleda zabrinuto onim svojim toplim zeleno-smeđim pogledom kojeg volim najviše na svijetu