Ruske oči

Bal

/Ovako samo da napišem ovdje jedno obavještenje jer većina na kraju ne pročita. Pišem novu priču 'Anđeo smrti' i mnogo bi mi značilo da je pročitate. Radi se o ubistvima po bolnicama i dvostrukom životu, nešto kao Dekster ako me kontate. Hvala unaprijed svima koji će pročitati.

I ako neko zna zašto ne želi da mi ubaci cover na tu priču?Zeza me to već duže vrijeme./
.
.
.

-Imam jedan posao za tebe ruskinjo. - začuo se promukao glas.

-Aleksej će te odvući na odgovarajuću lokaciju i predati ti aktovku sa novcem. Ako bude problema pobij ih sve. -

-Dimitrij, ne želim obavljati prljave poslove umjesto tebe! - rekla sam ljutito.

-Sada si jedna od nas, zapamti to! Spremi se sada, krećeš za pola sata. - rekao je i izašao iz sobe.

***

-Aleksej kakav je to posao koji Dimitrij ne može obaviti sam? - pitala sam dok sam uzimala pištolj sa stola.

Aleksej je poranio dobrih deset minuta sa izgovorom da već kasnimo.

-Ne mogu ti ništa reći o tome. Kreći sad! - rekao je i zalupio vratima.

Nije mi on bio nikako jasan. Na momente je bio Dimitrijev ponizni sluga koji ga je sve slušao, pokoravao mu se, u oči mu nije mogao pogledati. U drugom momentu bio je uzvišen, niko pa čak ni Dimitrij mu nije dorastao.
Kakav je to život biti nečiji podanik, ne imati ništa, ni svoje mišljenje, svoju slobodu, svoj život, a opet taj neko te nije zarobio?!

Ja i on smo na prvi pogled imali iste živote, ali na svaki drugi, dublji i zainteresovaniji pogled vidjelo bi se suprotno.
Aleksej je sam pristupio Dimitrijevoj bandi bez da ga je iko prisilio. Ja sam ovdje bila zarobljenik, nisam dovedena svojom voljom niti sam bilo šta od ovoga željela. A opet ja i on smo isti, oboje bez prava na mišljenje, bez svog života, bez svog ja.

Iz razmišljanja me je trgnuo grub glas.

-Zašto samo stojiš tu? Kreći! - zarežao je Aleksej bjesno.

-Idem idiote. -

Prošla sam brzim korakom pokraj Alekseja i zaputila se ka jedinom autu koji se nalazio u krugu mog gledišta.

-Ulazi u auto! Zar ti sve moram nacrtati? - bjesno je izjavio Aleksej.

Nisam odregaovala na njegove provokacije, nisu mi bile bitne. Sjeli smo u auto i put je počeo. Nisam bila zainteresovana za promatranje puta kojim smo išli, već sam umorno naslonila glavu na prozor i zamišljala stara vremena. Moj život sve u svemu nije bio predivan, ali definitivno je bio bolji od sadašnjeg. Sa roditeljima ili bez njih moj život je bio bolji od ovoga. Nisam služila nikome, nisam morala paziti šta govorim da ne bih bila pretučena do smrti. Moj život je uvijek bio na ivici da se sruši i da od njega ostanu samo krhotine, ali to se nikada nije dogodilo. Sada imam osjećaj da sam ja krhotina, ostatak nekadašnje mene. Imam osjećaj da bih bila srećnija da me vrate u ludnicu nego da me drže zatvorenu kao psa za borbe do smrti.

-Stigli smo. Aktovka sa novcem je u gepeku. - rekavši to Aleksej mi je prekinuo razmišljanje.

-Potrudi se da dođeš živa i u komadima. - pridodao je, a zatim nestao zajedno sa autom.

-Seronjo! - vrisnula sam na sav glas. Naravno nije me čuo, ali zato neko drugi jeste.

-Divna prva posjeta gospođice. - začula sam hrapav muški glas iza sebe.

-Ekatarina. - rekla sam, a zatim se okrenula na petama.

Ispred mene je stajao najljepši grčki bog nad bogovima. Kosa crna kao ugljen padala mu je preko čela, oči zelene kao trava u proljeće, osmijeh sastavljen ne od zuba, već od bisera. Nisam se mogla oduprijeti nagonu da moj pogled sklizne ka dole. Mišići, kao isklesani su se prozirali kroz bijelu majicu. Tetovaže po rukama, vratu i čitavom tijelu bile su predivne.