[HRV] Dance with Werewolves // o.d

3. Alexandra*

Prvi put Alex je otvorila oči, sve je još uvijek bilo maglovito, ali ona se mogla zakleti da je umrla i da je ovo raj, jer mladić koji je nježno držao njezinu glavu zapravo bio lijep poput kakvog anđela.

"O Bože, o Bože, o Bože..." Mladić promrmlja, gledajući u njezino iznad i žurne par koraka unatrag, ostavljajući ju da padne natrag u toplinu i bol. Bol je ono što ju čuva od smrti. Sjetila se vrištanja, a onda hladnog oruđa koje je bilo pritisnutoo njenu kožu, glasan prodoran zvuk natjerao ju je da pada u mrak i potpuno izgubi. Nakon toga, kroz pola zatvorene oči svako malo bi se susrela s gotovo crnim očima ili poznate smeđe za koje se zaklinjala da ih je prije vidjela… ali to nije bilo moguće.

Vukovi s lijepim smeđim očima se ne brine o ljudima u krevetu.

Kada Alex napokon dođe k sebi, opet otvori oči na svjetlost lagane svijeća koje su pravile lijepe sive sjene svuda naokolo u sobi sve dok ne ugleda jedan vrlo prijateljski pogled, podigao je jednu obrvu dok ju je znatiželjno gledao. To su bile one vrlo poznate oči.

„Harry,“ Tihi glas progovori, „Idi po Zayna, nešto nije u redu.“

Zvuk otvaranja vrata i zatvaranja, odjednom, shvatila je da je mogla čuti lupanje, škripu koraka i kreveta, a ono što je zvučalo kao mnogo otkucaja srca u borbi za prevlast. Smijeh je zvonio odnekud i brzo je sjela, u nevjerici, prije nego što je strašna bol prošla glavom i ona potiho.

„Hej hej hej,“ Tople ruke došle su u dodir s njezinim licem. Otvorivši oči, došla je u susret s tim raskošnim očima opet, osim što je mogla vidjeti sve tako jasno… neobično jasno. Mogla je vidjeti jasne crte njegovog lica čak i pore na koži, sjaj života praktički zrači kroz njega i crvenkaste i zlatne crtice u njegovim smeđim očima, Alex šokirano uzdahne. Ruku je stavila na njegovu koja je bila na njenom licu.

„Jesam li mrtva?“ Brzo upita, glas joj zvonkao poput kakvog zvona i zvučao nehumano, a bio je tako jasan. Čovjek se nasmiješi, odmahujući glavom.

„Ti su u redu, živa. Više nego dobro zapravo.“

Alex je zatim neumorno pogledala po sobi, gledajući u lijepi drveni krevet, čiste plahte kojim je bila pokrivena i lijep hrastov namještaj. Ne vjerujući posve njegovim umirujućim riječima, svoju drugu ruku polagano je stavila na svoja prsa, osjetila je lagano kucanje svoga srca brz i jak ispod njezinih prstiju. Ponovno je zurila u njega.

„Trebala bih biti mrtva.“

„Ja sam te spasio.“

Podignula je jednu obrvu, iako je on još uvijek gledao u njene oči zapanjeno. Ruka joj je otišla sa njezinih grudi prema ramenu gdje je trebao biti rana od pištolja, no njezini prsti nisu ništa osjetili osim glatke i čiste kože.

„Bila sam upucana, ali-„

„Ozdravila si. Od sad ćeš uvijek izliječiti.“

„Što? Ja-“

Vrata su se otvorila, i ušao je još jedan čovjek, s crnom ugljenastom kosom. Oči su bile isto tamne, iste one koje je ugledala kada se probudila.

„Ti,“ Shvatila je da mrmlja, a čovjek pored nje je okrenuo da pogleda u pridošlicu.

„Zayn, njezine oči, one nisu-“

„Wow,“ Čovjek očiglednog imena Zayn promrmlja još uvijek buljeći u nju. Njezini obrazi poprimiše lijepu nijansu ružičaste boje od srama.

„Zayn, slušaš li ti mene,“ smeđooko izjasni, zvučeći zabrinuto. „Pogledaj njezine oči. Bile su zelene, sada su zlatne. Vidiš li?“

„To nije ništa neobično Liam, ona je sada jedna od nas, očito kod nje se to trebalo dogoditi-„