ZLATO ZA PRAŠINU • Zvonimir Kožulj •

6.

~Ostavi me sutra, ili nekog novog jutra, samo me ne ostavljaj sad...~

Nakon mjesec dana..

ZVONE P.O.V

I svaki put bih došao, u pola noći, kao slučajno da je vidim i da dočekamo zoru.
Jer, ona je voljela da čeka zore, a ja sam volio nju.Rekla mi je jednom, znaš...Ne čeka se zora pored bilo koga. A onda, samnom čekala da svane, pa ona svojoj kući, a ja svojoj.I to je bilo to. Nikad mi više ni riječ nije rekla, a nisam ni ja njoj.
Bila bi nesretna pored mene, ne bi ona podnjela da pripada nekom takvom pred svijetom. A ja ne bih podnio da je ona nesretna. Ovako me je uvijek mogla imat uz sebe, bio sam njen na tisuću i jedan način. I njoj je, čini mi se, to bilo dovoljno. Imala je nekog svog. Da je čuva, dajoj bude mirna luka, da ne da na nju. Imala je nekoga na koga će se ljutiti, i nekoga tko ne može biti ljut na nju. Imala je nekoga da je pijan zove, da joj pjeva pjesme u kojima ju je našao. A mogu reći, u svakoj se krila. Imala je s kim pričati cijelu noć, ili samo šutjeti...Ili se smijati. Što god je htjela. Sve je samnom mogla. Jer je to zaslužila. Ostala je uz čovjeka od kojeg bi svaka otišla, od kojeg je svaka otišla jer nisu htjele ništa manje od onoga što su odlučile da uzmu. A ja znam kakva je ona bila žena. Toliko odlučnosti u njoj. Sve što je zacrtala, morala je ostvarriti. Sve što je htjela, trebalo je biti njeno. A mene valjda, nije htjela. Jer, znala me je, i voljela me. I bio sam njen. A odlasci, dolasci, lutanja... Lijepo je ona to rekla, ne bi to podnjela. Ovako, imala je nekoga da je voli, kome će se nadati. Imala je nekoga kome je stalo do nje, kome je bila važna. Ništa pretjerano... Ali dovoljno da bi došao u pola noći da ju vidi, da sa njom sačeka zoru. Jer, ona je voljela čekati zore, a ja sam volio nju.

"Zvooooooneeee! Sretan rođendan staaarii!!"- trgnuo me iz misli Gustavo. Moj suigrač.

"Imamooo iznenađenjeee!"-derao se Toma. Majmun. Ja ne znam zašto smo mi najbolji prijatelji... Ah, da! Ipak znam, zato šta volim tog majmuna!

Ušla je cijela ekipa u moj stan, i meni se raspoloženje 1.put u mjesec dana popravilo.

Vojković se bacio na mene.

"Diži to debelo dupe i ajde se sredit!! Idemo u provod!! BLACK here we comee!!"-derao se i dalje se valjajući po meni.

"Ma mrš pederčino, diži se sa mene! Iš sotono!"-derao sam se kroz smijeh, koji je bio gromoglasan jer smo se svi smijali.

"A, ne, ne, dragi moj prijatelju, peder je onaj koji prima, a ne onaj koji daje!!"- rekao je hvatajući me za obraze a kad je to Frane rekao, svi smo pocrkavali od smijeha. To je bilo urlanje.

"Zvone, pederčino, neka je najsretniji!!"-došao je do mene Erceg, koji je to jedva izgovorio od smijeha.

Ali, najsmješnije je bilo to, što se Nižić doslovno popišao u gaće od smijeha.

Nakon što sam se sredio, svi smo krenili prema klubu, i dalje se rugajući Zoranu, koji je bio prisiljen obuć moje bokserice, i hlače.

Za to vrijeme...
ELENI  P.O.V.

Ja i Agnesa smo taman izašle iz državnog ureda. Agnesa je zapravo Marijeta, no odlučila je promjeniti svoje ime. Rekla je da joj se oduvijek gadilo, a sada je konačno skupila hrabrosti promjeniti ga i početi ispočetka. Sretna sam zbog nje.

Odlučile smo veceras otići u klub da to proslavimo.  Odlučile smo nazvati i Anju. Anja je naša treća najbolja prijateljica, no ona studira u Zagrebu, pa često nije s nama.

Agnesa je nazvala Anju a ja sam slušala njihov razgovor.

"Hej, Anja. Jesi li raspoložena za jedan provod veceras?"- pitala ju je uvijek raspoložena Agnesa. Ta je uvijek bila spremna na avanture.

"Tooo, ajde oko 23 i pol ćemo doći po tebe. Idemo u Blacka."- obavještavala ju je.

"Da, da, radujem see, ajde bok gudoo."- rekla joj je Agnesa i poklopila ne slušajući što Anja još ima za reć. A je luda... Al je moja i volim ju.

Išle smo svaka svojoj kući i spremile se. Poslije sam ja ušla u auto i otišla po Agnesu, a kasnije i Anju.