Nalazim se na Poljudu. Dobili smo zadatak da svatko od nas mora nacrtati ono što najviše voli. Sjedila sam na Hajdukovom travnjaku i crtala grb Hajduka, voljenoga kluba, također gledajući u sliku na mome mobitelu, pokušavajući ju nacrtati u moju bilježnicu.
Crtala sam Zvonimira Kožulja. Ne znam zašto njega crtam za ovaj zadatak. Ako me pitaju za razlog zašto baš on, neću imati razlog i objašnjenje, ali to mi sad i nije bitno. Njegova slika će biti moj glavni rad ove školske godine. Crtati ću ga koliko god treba, do savršenstva.
Oops! Questa immagine non segue le nostre linee guida sui contenuti. Per continuare la pubblicazione, provare a rimuoverlo o caricare un altro.
Ovo je slika koju pokušavam nacrtati. Taman sam sjenčila oči kad sam začula mobitel kako zvoni. Naravno, ja nebi bila ja da nisam počela pjevušit složno do neba dižemo ruke svoje, za tebe Hajduče, mi sinovi Bile boje ali sam se na kraju javila.
"Hej, Mare!"-veselo sam se javila najboljoj prijateljici.
"Ooj, prekidan li šta? Di si?"
"Naravno da nisi. Šta je bilo? Na Poljudu, iman novi zadatak u umjetničkoj. Koja je ura uopće?"- pitam kao navijena. Toliko sam se zanila u to crtanje Zvone da sam izgubila pojam o vremenu.
"A ženo, 3 ipo sata su hahahaha, ti stvarno nisi normalna! Kava?"- pitala me iako je već znala da sam ovisnik o kofeinu i da je neću odbiti.
"Za 15 minuti u Bambija!"-kažem i poklopim. Počmem kupiti svoje stvari trpajući ih u svoju staru torbu po redu. Olovke, mobitel, bilježnicu, i još neke papire na kojima su se nalazile skice svih djelova Zvoninog tijela koje sam prenjela u bilježnicu.
Taman sam krenula prema izlazu kad sam vidjela par igrača Hajduka kako dolaze prema meni. Iskreno, toliko sam se prepala od uzbuđenja da sam samo nepomično stala kao neki debil dok su mi naš kapetan Zoran Nižić i tko drugi nego Zvone, prišli. Svako se predstavio iako sam ja dobro znala tko su oni. Nasmijali su se kad sam im to rekla, pa smo pričali barem 20-tak minuta a onda sam se ja sjetila moje Mare!
"Ajme sranje, sranje, sranje!! Izvinite, moran ić, vidimo see, sritno večeras na utakmici!"- već trčeći prema izlazu iz stadiona derala sam se upućujući im svoj zadnji pogled i pozdrav. Čula sam njihova dozivanja moga imena ali nisam se više vraćala a ni okrećala jer sam bila ljuta sama na sebe što me najbolja prijateljica čekala. I čekati će još bar 10-tak minuta jer sa Poljuda do Spinuta treba bar 10 minuta. Kad sam glupa!
Trčeči sam u rekordnom vremenu od 7 minuta došla do našeg kafića i sva zadihana ušla. Sjela sam za naš stol i pogledom pozdravila vidno ljutu Marijetu.
Bila sam toliko zadihana da do riječi nisam mogla doć jer sam pokušavala doći do kisika, a to je njoj očito bilo smiješno i odmah ju je oraspoložilo.
Kad sam se smirila, odmah me dočekala lavina pitanja.
"Dobro, glupačo, di si ti do sad? Jesi ti normalna?! Sidin vamo sama ka neki redikul a ljudi me gledaju ka da san poremećena!"-zvučala je ljuto, ali nije bila.
Slušajući je, svim silama sam pokušavala biti ozbiljna, ali nisam uspjela. Počela sam se smijati kao budala a onda i ona sa mnom.
"Izvini, stvarno. Nećeš virovat koga san srela. Nižića i Kožulja!! Pričala san s njima i znaju kako se zoven još san pod dojmon ženo!"- govorila sam to toliko uživljeno, da je čak i konobarica koja nam je došla donjeti kave uživljeno slušala kako pričam, a mi nismo ni skužile da je ona tu. Poslije smo pričale o svemu ostalome a Mare me pitala kako napreduje crtež.
"Evo, gle. Nije još gotov, zapravo ovo su tek prve crte, ali to bi tribalo bit to." Kažem joj dok sam rukom išla uzeti torbu kad sam skužila da mi torba nije tu.
Šta, koji đavo?!
"Fak, fak, fak! Mare, torba mi je ispala na Poljudu a nisam ni primjetila kad san počela trčat jer san skužila da me ti čekaš."- govorila sam ne vjerujući koliki sam ja baksuz.
