Horrors/Croatia

MISTERIJOZNA LUCY

Moje ime je Jake. Zivim na jednom malom otocicu. Nema bas puno mjestana. Uglavnom na tom otocicu ima najvise straca i starica. Kao mali sam se preselio sa roditeljima na ovaj otok. Razlog selidbe doista ne znam. Svi mojih godina koji su jos zivjeli na ovom otoku, uglanom smo svi se uvijek drzili i bili na okupu. Ima nas svega 7. S tim da su 2 cure. Skola nam je bilo u podosta losem stanju. Dvorana nam je bila stara, svaki korak koji napravimo parket koji je poslagan na podu skripi. Imamo samo 2 strunjace i jednu polupraznu loptu za kosarku. Ucionice su uglavnom mracne i tamne. Klupe su strgane, a stolci posarani i izgrebani. Prozori nisu bili bas izolirani. Kad bi zapuhala bura, doslovno bi kroz prozore osjetili kako vjetar prolazi ucionicom. A kad bi kisa padala, svuda naokolo, postavljali bih kante. Morali smo paziti kuda hodamo. Ravnateljicu jedva pa smo i vidjeli. Nje nikada nema u skoli. A i kada bi dosla, usla bi u svoj kabinet i izasla u roku 5 minuta. No izgleda i poprilicno strasno. Ima dugu, sivu, zapustenu kosu, zelene oci i poprilicno strasan pogled. Cesto kad bi ju vidjeli, nosila bi dugu crnu haljinu. A na rukama, zile su joj bile skroz vidljive. Izglegledala je poput hodajuceg zivog mrtvaca. No jednom kada smo svi izasli van, jedan od prijatelja saznao je da nocu oko 3 ujutro na skolskim hodnicima pojavljuje se curica imena Lucy. Navodno je ubijena u toj skoli. Bila je toliko lijepa. Imala je prekrasnu plavu kosu i plave oci. Bila je i jako pametna. Uvjek je pomagala kome god je trebala pomoc. Bila je dobra osoba. No ocito se to nekom nije svidalo, pa ju je jednog dana neka ljubomorna cura dok su bili u dvorani, dok su jos bile karike, skroz ju povukla na strop i pustila. Lucy je preminula na mjestu. Dobila je tesku ozljedu glave. Kad je pala na pod, krv se prolila parketom... Tad sam sam se sjetio da u dvorani doista imamo crveno-smedu mrlju na parketu. Taj dan smo odlucili otici u skolu i vidjeti dali je sve to istina. Nakon kada je zavrsio zadnji sat, ja sam ostavio malo otvoren prozor. I tako smo oko 2 ujutro usli u skolu kroz prozor. Znali smo da ne zakljucavaju ucionice jer brave nisu valjale. Malo smo lutali po skoli i razgledavali. Usli smo u zbornicu. U zbornici nije bilo nista zanimljivo pa smo se uputili prema kabinetu od ravnateljice. Kada smo pokusali otvoriti, vrata su bila zakljucana. Sto je pomalo cudno. To je jedina prostrija koja je zakljucana. No znatizelja u nama je bila podosta jaka, pa smo odlucili provaliti. Snazno nogom smo lupili vrata i otvorila su se. Kad smo pokusali upaliti svijetlo, nismo mogli. Kao da je odjednom nestalo struje. A vani je pocelo sijevati i puhati. Uskoro je pocela i kisa padati. Pocela me hvatati jeza. No nismo mogli izaci van na kisu. Odlucili smo pogledati kabinet. Upalili smo lampu.Polako smo usli unutra. Sve je bilo puno slika neke prekrasne plave djevojcice sa zelenim ocima. Tad sam shvatio da je to ona djevojcica Lucy. No zasto bi netko bio opsjednut s tom djevojcicom? Pogotovo ravnateljica. Pronasao sam jedan papiric. Na njemu je pisalo Lucy Cortez 1967-1979 god. Ostao sam sokiran. Te godine (1967) je bila i nasa ravnateljica rodjena. Tad sam shvatio da je to napravila nasa ravnateljica. No odjedom su se vrata od kabineta zatvorila. Pogledao sam prema vratima. Tamo je stajala ravnateljica. Usta su joj bila krvava. Rekla je:"Napokon, nesto svijeze." Tada sam osjetio jaku bol u nogama i glavi. I onesvijestio sam se. Probudio sam se u bolnici. Roditelji su uplakani bili oko mene. Pitao sam sto se dogodilo. Rekli su mi da su svi moji prijatelji ubijeni, a za moj zivot su se borili. Pronasli su me bez jedne noge. 7 dana su me trazili, a probudio sam se tek nakon 3 godine. Ostao sam u soku. Pitao sam di je ravnateljica, no rekli su da se ona nije pojavljivala otkako su moji prijatelji ubijeni. Ostao sam u soku. Samnom je propao cijeli svijet. Izgubio sam najbolje prijatelje. Izgubio sam nogu. Izgubio sam 3 godine zovota. Izgubio sam volju za zivot....