Horrors/Croatia

Djevojcica s autoceste

Poćelo je ljeto. Vrijeme odmora, ležanja i ludih izlaska. Cijelo ljeto ću provesti na moru kod bake i dede na Krku bez roditelja i mlađeg brata. Ne mogu zamisliti bolje ljeto. Tamo me čekaju stari prijatelji. Jedva ih čekam vidjeti. Napokon sam spremila sve potrebne stvari za more u kofer i otisla sam spavati. Probudila sam se u 3 ujutro i požurila na bus. Vožnja traje 4 sata. No da mi ne bude dosadno, uzela sam fotoaparat, tako da mogu slikati dok mi je dosadno. Nakon sat vremena putovanja, primjetila sam sa je magla na cesti. Uzela sam fotić, otisla naprijed i slikala sam cestu. Odjednom se culo kako je nešto puklo i bus je skrenuo s ceste. Počela sam vrištati. Jednom smo se okrenuli. Svi smo počeli vrištati, a neka djeca i plakati. Otišla sam do vozača, no je bio mrtav... Jedan covijek je uspio otvoriti vrata. Polako smo svi izašli van i izvadili smo stvari dok nije došla hitna i policija. Ja sam nazvala baku i rekla joj sto se dogodilo. Oni su odma krenuli prema meni. Sijela sam na kofer. Oko mene je bilo podosta uplakane djece i preplašenih ljudi. Osim vozača ima jos 2 mrtvih. Uzela sam fotić i krenula gledati slike da se malo smirim. No kada sam otvorila sliku koju sam slikala prije nesreće, na njoj se jasno vidi neka djevojčica duge frčkave kose u haljini. Sledila sam se od straha. Jedva sam čekala da prođe ovaj dan. Napokon je došla hitna, a nakon nje i policija. Sve su nas pregledali. Napokon su došli baka i deda po mene. Srećom, jedino meni se nista nije dogodili. Dosta njih je strgalo ruku ili nogu, a jednom djecaku je staklo palo na ruku i odsijeklo mu pola ruke... Najgori dan u mojem životu. Jedva sam čekala doći na otok. Mi smo ubrzo krenuli. Vise nisam imala snage pa sam zaspala. No u snu sam sanjala onu djevojčicu koju sam slikala. Stajala je tamo na cesti. I onda je zavristala, a njezino lice je bilo isto ko iz filma mirrors, mrtvo i strašno. Tad sam se probudila. Bila sam u boravku. Baka mi je pripremila ručak i sok da malo dodem k sebi. Nakon ručka otisla sam se naći sa frendovima. Rekli su da su čuli za nesreću na cesti. U meni je sitan glas govorio da im pokažem sliku, no nisam mogla. Mislim da će mi se počet smijat i mislit će da sam luda. Prošlo je dva tjedna od nesreće. Skoro pa sam ju i zaboravila. Baka i deda idu na 3 dana u Njemacku, pa će me ostaviti samu. Naravno, dopustili su mi da pozovem par prijatelja kako mi nebi bilo dosadno i da nebudem usamljena. Čim su oni krenuli na put, svi prijatelji su bili kod mene. Odlučili smo napraviti party pa smo otišli kupiti sve što nam treba. Kada smo se vratili, par sati kasnije već smo tulumarili. Odličili smo prizivati duhove. Nacrtali smo krug i abecedu i uzeli smo crne svijeće i poceli smo prizivati. Prizivali smo duh Nikole Tesle, Einsteina, M. Jackson-a... No ništa se nije događalo. Nama je sve to bilo smiješno. No odlucila sam im reći za djevojčicu sa ceste. Kada sam im ispričala što se dogodilo, pokazala sam im i sliku. Par sekundi su u šoku gledali, no onda su svi prasnuli u smijeh. No Lucija, moja prijateljica, predložila je da ju prizovemo. Svi smo sjeli u krug. Ukljucila sam fotić i ostavila na slici gdje je ta djevojčica i fotić sam stavila u krug. Počeli smo je prizivati. Nakon 5 minuta prizivanja odustali smo. No u tom trenutku počela sam se čudno
osiječati. Odjednom su se svijeće ugasile. Ostali smo u mraku. Vani je naglo počeo puhati vijetar, padati kiša i grmiti. A kod prozora se pojavila ta djevojcica. Počeli smo svi vrišrati i trčati van iz kuće. No vrata su bila zaključana. A sigurna sam da ih nisam zakljucala. Ta djevojčica se počela približavat nam. Što nam je bliže bila, van je vrijeme bilo sve gore. Samo je ona svijetla u mraku. Oći su joj postale skroz crne, a njezina haljina je bila prekrivena krvlju. Ja sam odletila do prekidača i upalila svijetlo. I tad je sve prestalo. Vrata su bila odjednom otključana. Svi smo izjurili van iz kuće. No vani je bilo podosta vruće, nije uopce bilo mokro niti ništa. Svi smo ostali u šoku. Noć smo proveli u dvorištu i na balkonu jer se nitko nije usudio ući u kuću. Pokušala sam zaspati. No kada sam
zaspala sanjala sam onu djevojčicu. Bili smo u sobi u kojoj smo ju prizvali. Ona je bila sva od krvi, a na podu su ležali svi moji prijatelji. Svi su bili MRTVI! Onda se ona počela smijati i krenula je prema meni. Primila me oko vrata i počela me gušiti. I onda sam se uspijela probuditi. Pola njih je već otisli doma. Ubrzo su i ostali otišli. Ostala sam sama. Pospremila sam kuću i izašla na balkon. Srećom zvali su baka i deda. Rekli su da če se danas vratiti jer je baki loše. Barem neću noć provesti sama .. Nakon onog događaja, svaki dan sam sanjala onu djevojčicu i isti san. Odlučila sam izbrisati sliku s fotića. Otišla sam do jednog mola i fotić sam bacila u more. Nekako sam se bolje osiječala. Nakon toga više nisam sanjala tu djevojčicu. Napokon je moja noćna mora gotova! Ili sam tako mislila... Uvijek kada bi prošla pokraj mjesta s kojeg sam bacila fotić, vidjel bi djevojčicu kako gleda u mene i smije se. A kada sam se vračala kući onom cestom, autobus je stao nekom tko je stopirao. Kada je ta osoba ušla primetila sam da je to ona djevojčica! Sjela je pokraj mene, pogledala me i samo se nasmijala....