Horrors/Croatia

Samo igra

"Meni je dosadno." rekla je Mia i ispružila se na podu. "Pa šta da radim? Nisi jedina." prigovorila joj je Jill. Dohvatila je malog plišanog medu i pogodila ju. "Mrš." odgovorila joj je Jill smješeći se. "Cureeee gle što imam?" rekla je uzbuđeno Natali kad je pokazala neku drvenu tablu što je donjela. Mia se pridigla i gledala ju zbunjeno. Ni Jill nije bila bolja. Natali je prevrnula očima. "Nemoj te mi reč da nikad niste vidjeli ovo." pokazala im je ouija ploču. "Šta će ti to?" pitala je Jill, dok se Mia vraila u prethodni vodoravni položaj. Natali se samo zasmijuljila "Pa za prizivanje duhova." Obje cure su skočile na noge u strahu. "Nema šanse." izjavila je MIa. "Ma daj, pa to je samo igra." uvjerala ih je Natali, ali nisu se dale. Možda bi odustale da u sobu nije banuo Natalijin stariji brat sa prijateljem. "Ćao sis. Možemo vam se pridružiti?" pitao je Colin. "Naravno. Upravo pokušavam nagovoriti ove dvije tuke da prizivamo duhove, ali se boje." Colin i John su se počeli smijati. "Nije vald da vas je strah." procjedio je John. Natali je bila oduševljena njihovom reakcijom, to je značilo da će oni htjet sudjelovati,a to znači da će i njih dvije. Znala je da je Mia potajno zaljubljena u Colina, što je njoj bilo apsurdno, ali se nije mješala. Njezin izbor, govorila si je. Jill je malo tvrđi orah, ali zato ima Johna, on uvijek uspije sve šarmirati i natjerat bilo koga na što god želi. Tako je i bilo. Nakon samo pola sata svi su sjedili u krugu oko ouija ploče. Svijetla su bila pogašena, jedino su zapalili nekolik svijeća da mogu vidjeti slova koja će im duh pokazati. U početku nisu znali koga bi zazvali, pa su odlučili zvat bilo koga. Istina više su se smijali i glupirali, plašili jedni druge nego što su ovo shvaćali ozbiljno. "Dobro, ajmo sad ovaj put ozbiljno. Ako se ništ ne dogodi Natali ćemo ubaciti u snjeg." predložio je Colin. "Ha-ha-a." rekla je sarkastično Natali svome bratu, te mu se izbeljila. "Ja sam za." potvrdio je John. "I ja." rekla je odmah Mia. Jill je samo slegnula ramenima. "Nemam ništa protiv." Natali je glumila povrjeđenost. "Koje ste vi izdajice." Opet su se počeli smijati ko nenormalni. "Ajd sad stvarno." Svi su ušutili i glavnu je riječ preuzela Natali, pošto je to bila njezina ideja. "Nemirni duše što se ovdje motaš." "Možda i smotaš" prošaputao je John i zasmijuljio se, a snjim i ostali. Natali je uzdahnula. "Nema smisla. Prevište ste neozbiljni." ustala je i krenula upaliti svijetlo kad je sobom prohujao blagi povjetarac. Svi su pogledali prema prozoru koji je bio čvrsto zatvoren. Ipak je bio 11. mjesec. Natali se vratila do njih sva zbunjena, kao što su i ostali bili. Plamen na svijećama se odjednom povečao, a mali crni trokutić na ploči se počeo micati. Svi su gledali u slova koje pokazuje. Y-O-U-A-R-E-N-E-X-T. Svi su probljedili na ovo. Kad se Colin ustao i ugasio svijeću kraj sebe odjednom je osjetio kao da ga nešto dotaklo. Nešto hladno. Upalili su svijetla i pospremili. "Ovo je bilo tako cool." oduševljenje kojim je Natali zračila izgleda nije utjecao na nikoga. Svi su bili previše uplašeni, zabrinuti ili samo šokirani izjavom duha. Colin je stao pred sestru ozbiljna izraza lica. "Ovo uopće nije smješno, niti cool, niti super il šta oš već. Ovo je.. pa iskreno ne znam ni sam. ALi znam da kad ti duh kaže da smo mi sljedeći nije baš dobar znak." Natali je pogledala u sve njih. "Ma molim vas, to je bila samo igra. Ništa ozbiljno. Uostalom šta nam može, malo nas strašiti i to je sve." rekla je nehajno. Bilo je već dosta kasno tako da su se svi uputili svojim kućama. Natali i Colin su sišli u dnevnu. "Stvarno misliš da je ovo šala?" pitao ju je tiho jer su mu roditelji bili kod kuće, a oni uvijek sve čuju. Stavila mu je ruke na ramena i pogledala ga u oči. "Colin molim te. Ovo je sve samo zajebancija. Ništa ozbiljno. Vjeruj mi. Vjeruj svojoj maloj seki." nasmješila mu se i on joj je uzvratio osmjehom.

*2 mjeseca kasnije*

Natali je jecala, užasnuta, sa tolikom boli da nije ni mislila da je netko može preživjeti. Držala je beživotno tijelo svoga brata. "Vrati se, molim te." govorila je jedva razgovijetno zbog jecaja koji su joj se oteli. POgledala je gore, prema crnom nebu prekrivenim milijunima zvijezda. "Žao mi je. Tako mi je žao." "Na to si morala prije misliti." progovorio je Colin još uvijek očiju zatvorenih, blijede puti, hladan, mrtav. Samo su mu se usne pomaknule. On je govorio preko njega. Bill.

Onu noć kad su se rastali svi su imali noćne more, ali ništa više od toga. Zapravo sve do 4 dana unazad nikom se nije ništa desilo,a onda su javili da su Jill našli mrtvu u svome krevetu. Strah joj se očitavao na mrtvom licu, očiju razgolačenih  koje su gledale u strop. Drugi dan su javili da su našli Johna na tavanu kuće mrtvog. I na njegovom licu se isčitavao isti strah kao i kod Jill, a na kraju su našli i Miu. Ona je bila u dvorištu ležala potrbuške. Njezine su oči bile sklopljene, ali kad bi je neko pogledao prošla bi ga jeza. Imala je neku čudnu grimasu. Svi su oni umrli od straha, kako je potvrdio patolog, srce im je stalo od prevelikog straha. Nitko zapravo nije sumnjao da je taj strah možda prouzročio nemirni duh, duh bivšeg Natalijinog dečka, Billa. NJih su se dvoje jedne vrečeri vraćali sa nekog tuluma, Natali je vozila jer je Bill previše popio. Mislila je da će moći voziti, nije znala da ju je alkohol baš toliko lupio u glavu. Sletila je sa ceste. Ona je preživjela, ali Bill nije. Od onda ju je slijedio, ali nije uspio uspostaviti kontakt s njom sve do one večeri. A tada se odlučio sve ih ubiti, a Natali ostaviti zadnju da pati. Kao što je i on patio.

"Izlazi iz njega. Odmah da si izašao iz njega." počela je vikati. No Bill se samo smijao, to je bio smjeh koji je ledio krv u žilama i nikada nije prestajao. Došli su njeni roditelji i gledali kako se Natali svađa sama sa sobom, kako stalno viče da se prestane smijati i pokriva uši. Kasnije je uporno tvrdila da ih je sve ubio duh. Nitko joj nije vjerovao, svi su mislili da je poludjela pa su je zatvorili u ludnicu. Bill ju je i tamo slijedio. Bio je s njom do kraja života, i cijelo ju je vrijeme mučio. Njegovo jezivi smjeh nikad nije prestajao, sve dok nije umrla slušala ga je.Ipak zadnje riječi je uputila upravo njemu, doktori nisu ni znali kome se obraća, ali gledali su je kako promatra vrata. Izgledala je kao da je nekoga vidjela, i usitinu je. Nekoliko sekundi prije nego je umrla ugledala je Billa naslonjenog na dovratak njegove sobe, bio je iznenađen što ga vidi, ali ona nije. Pogledala ga je u oči i prošaptala. "Žao mi je."