Horrors/Croatia

Victor

Sve je bilo super do moje 10-te godine. Imao sam normalan život, lijepo i bezbrižno djetinjstvo. Šta se tada dogodilo? Ništa posebno osim što su mi rekli da imam leukemiju. Tada nisam ni znao šta bi to trebalo značiti. Nije mi bilo jasno čemu toliko strha, strepnje i očaja u očima mojih roditelja.

Često smo bili u bolnici, tamo sam proveo većinu vremena proteklih 6 godina. Liječnici su mi pokušavali pomoći, stvarno jesu, ali moje tijelo se inatilo. Tri puta sam već bio na operaciji, presađivanju koštane srži. Ali unatoč operacijama koje su prošle bez teškoća moje bi tijelo odbacilo koštanu srž. Već su svi gubili nadu, nitko nije znao zašto mi nakon svih pretraga i analiza ni jedna koštana srž ne odgovara, a ako je i neka kompatibilna operacija mi ne bi pomogla.

Čuo sam razgovor između sestre i liječnika, koji su mislili da spavam. "Ovom mladiću kao da su mu tijelo i duša u nekoj zavadi. Koliku želju za životom ima njegova duša, toliku želju za smrću ima tijelo." To mi je tada zvučalo apsurdno, nisam vjerovao u to što govori. -Spasit ću se!- ta mi je misao uvijek bila u glavi. Nažalost ja sam izgubio. Nakon svega 2 tjedna u 16.-oj godini svoga života preminuo sam. Sjećam se kako sam bio jako umoran i spavalo mi se.  Mama je bila u sobi sa mnom. Izgledala je iscrpljeno, blijeda koža, podočnjaci, oči crvenne od toliko suza prolivenih zbog mene. Ali koliko god da je njoj bilo teško pokušavala je to prekriti lažnom radošću, osmjehomi i izuladunom nadom. "Mislim da ću malo odspavati." rekao sam tako tiho da sam pomislio da neće čuti. "Samo spavaj dušo. Bit ću ovdje kad se probudiš." ustala je i poljubila me u čelo. "Volim te." prošaptao sam i zaspao. Nisam znao da su mi to posljednje riječi koje ću ikada izgovoriti. Nakon zoga osjetio sam olakšanje, mir i što je najčudnije ništa me nije boljelo. Taj osjećaj blaženstva me poveo me sa sobom na prekrasnu livadu. Prekrasna je preblaga riječ za to, svi najljepši epiteti ne bi uspjeli opisati to mjesto. Nije bilo nikakvih tunela ili čudne svjetlosti kako su ljudi tvrdili, samo ta jedinstvena i nikad viđena livada. Nisam se dugo zadržao tamo jer me nešto naglo povuklo nazad. Nisam bio svjestan šta je to, ali sam ubrzo shvatio. To su bili intenzivni osjećaji bola i tuge. Nisam htio to osjetiti. Samo sam se htio vratiti, osjetiti mir, ali moja potreba da vidim uzrok tih osjećaja je prevladala. Da, previše sam znatiželjan. Slijedio sam te osjećaje koji su me doveli do nekog mjesta. Bilo je puno ljudi i to većinom u crnini. Svi su bili ozbiljni, previše ozbiljni i svi su gledali u istom smjeru. Ispratio sam im pogled i ugledao poznata lica dvoje ljudi, meni najvažnijih na svijetu. Ispačena lica svojih roditelja. O da, bio sam na groblju, na vlastitoj sahrani. Kada sam ih ugledao kako pate zbog mene, donio sam najgluplju odluku koju sam mogao. Odlučio sam ostati blizu njih.

*3.god poslije* 

Žena duge crne ravne kose sjedi na kauču, lica zarivena u ruke. Briše suze, ali ne stiže, prebrzo teku. "Ne mogu više! Prošle su već godine od kad je Victor umro, a ja ga još uvijek osjećam. Osjećam njegovu prisutnost." rekla je moja majka. Takva je bila cijelo vrijeme, ali ni moj otac nije bio bolji. Mislio sam da će s vremenom uspjeti preboljeti moju smrt, ali nisu. Njihova bol, umjesto da se smanjila, samo s godinama povećala. "Clara, dušo" sad je moj otac došao do nje, kleknio ispred nje i čekao da je pogleda. "Misliš da nas možda čeka?" pitao je sasvim siguran u sebe. Kao da to nije trebalo biti pitanje. Moja majka ga je pogledala. U očima joj se vidjela odlučnost. "Da, čeka. I mislim da je vrijeme da mu se pridružimo." Ne, ne, ne, ne!!! Vikao sam, ali me nisu čuli. Vidio sam odlučnost u njihovim očima tako da nisam htio izgubiti dragocjeno vrijeme. Potražio sam prvu vračaru koja me je uspjela čuti. Zatražio sam pomoć i za neko divno čuda poslušala me i pokušala pomoći. Međutim bilo je kasno, prekasno smo stigli. Kad je žena ušla u kuću moji su bili jedno drugome u zagrljaju, a kraj njih u lokvi krvi je ležao pištolj. Više ih nikada nisam vidio.

Od toga događaja su prošle već 24 godine, a ja još uvijek lutam ovim svijetom sa osjećajem krivnje koji nosim u sebi.Da sam onaj dan imao dovoljno snage i odlučnosti da se vratim moji bi roditelji još uvijek biliživi. Umjesto toga zbog mene su se ubili i s tim činom nas zauvijek razdvojili. Ana, stara vračara, upravo piše ove rečenice pod mojim utjecajem. Razlog zbog kojeg želim da se moja priča čuje je jednostavan. Neka bude poučan i neka pokaže pravi put kojim moraju mrtvi poći kao i živi. Neka vide u čemu sam ja pogrešio. Kako sam sam sebe osudio na samoću u svijetu koji mi ne pripada.

Victor Lashner