Ana je gledala nebo, zvijezde koje tiho svijetle na nebu uvijek su privlaćile njezinu pažnju. Noć je bila tiha, pretiha. Pomalo hladni vjetar pokrivao je njezino tijelo, ali se ona nije trudila ući u kuću da bi se utoplila. Samo je htjela gledati zvijezde.
Tihu noć poremetio je zvuk neke nepoznate letjelice koja je sletjela iza nje. Ana se ustala sa stolice i polako krenula prema letjelici, ali nije mogla ništa vidjeti jer su svjetla letjelice bila prejaka, ali su se uskoro izgasila.
Vrata su se naglo otvorila te je iz nje izašla osoba koja je, po njezinim prepostavkam, bio mladić njezinih godina. Brzinski je pogledao gdje se nalazi, a zatim je pogledao Anu sa smješkom na licu.
''Zemlja, zar ne?'' Pitao je Anu, a Ana nije mogla ne primjetiti zanosan osmjeh koji ima osoba ispred nje, kao da sa svojim osmjehom može osvijetliti i najmračniju prostoriju. Njegova kosa je bila crna i kovrčava, a lice prekrasno, Ana nikad nije vidjela takvu ljepotu u svom životu.
''D-da,'' napokon je odgovorila. ''Izgubio si se?''
Na tom se pitanju neznanac još više osmijehnuo. ''Ne mogu vjerovat.''
''Molim?'' Ana je začuđeno pitala.
''Pa…'' U potpunosti je izašao iz letjelice i Ana je mogla vidjeti da je obučen u crnu odjeću. ''Svaki put kada ljudi vide letjelicu koja se pojavila niotkuda i netko izađe iz nje, njihova prva reakcija je 'aaaaarg!'' Ana se nasmijala na to.
''Prepostavljam da je ovo san.'' rekla je.
Neznanac ju je začuđeno pogledao, ali nije skidao osmijeh s lica. ''Znači, ja izgledam kao nešto što je izašlo iz tvoje glave? To je dobro, sviđa mi se to.'' Ana se nasmijala. ''Ali nisi niti malo iznenađena, to je zanimljivo.'' Rekao je dok se Ana približavala letjelici.
''Usput, zovem se Aaron.'' rekao je
''Ana.'' rekla je dok je gledala letjelicu. Osjećala je nešto poznato u vezi ovoga i nije znala zašto. Neki ludi neznanac i letjelica u njezinom dvorištu i sve je izgledalo tako…normalno.
Aaron je pružio ruku prema Ani i opet se nasmijao. ''Hajde. Što čekaš?''
Ana se nasmijala i osjetila kako joj srce brže kuca. Uzela je Aaronovu ruku prije nego li je shvatila da je to napravila.
Unutrašnjost letjelice je bila dosta svijetla sa čudnim instrumentima i zvukovima. Ana je ušla u letjelicu s divljenjem, a vrata iza nje su se glasno zatvorila. Ništa od ovoga joj nije bilo nepoznato, kao da je bila ovdje davno.
''Čekaj…ovo nije…'' Ana nije mogla naći riječ koju je tražila. ''Ovo nije-''
''Novo.'' Aaron je rekao umjesto nje. ''Nije ni čudno.'' Rekao je i namigno. ''Zato što i nije novo.''
''Ali novo je.'' Ana je rekla.
''Nekim ljudima je.'' Aaron je rekao. ''Ali tebi nije.''
Činilo se kao da sve ima manje i manje smisla svake sekunde. ''Zašto meni nije?''
''Oh.'' Aaron je začuđeno uzviknuo te se približio Ani. ''Mislio sam da znaš. Ali ne znaš, jel' tako?'' Aaron je gledao Anu sa širom otvorenim i prekrasnim očima koja su izgledala kao neonska svjetla. ''Ti neznaš tko si ti? Što si ti?''
''Ja sam nitko.'' Ana je rekla misleći da više nema ništa smisla.
''OK, to je glupo.'' Aaron je zavrtio očima. ''Svatko je netko, i svatko je poseban, ali nitko nije poseban kao ti, vjeruj mi.''
''Imam osjećaj kao da sam ušla u Ulicu Sezam.'' Ana se nasmijala i Aaron zajedno s njom.
''Ti si, Ana,'' Aron je rekao ozbiljnim glasom i polako, ''jedinstvena. Doslovno.''
''Jedinstvena? Ne razumijem.''
''Uskoro ćeš saznati.'' Aaron je rekao te se dramatično okrenuo. ''I kreeeećemo!''
''Gdje krećemo?''
''Svugdje,'' rekao je veselim tonom. ''Bilo gdje. Svemir? Tvoj je. I ja ti dajem svemir, upravo sada.''
''Kako je ovo sve stvarno? Mislila sam da si samo san.'' Ana je pokušavala usporit svoje disanje. ''Imam osjećaj kao da…kao da sam ovo sanjala, kao da sam ovo doživjela.''
Aaron ju je pogledao s tužnim pogledom. Pogled je bio tako stvaran kao da se Aaronovo srce lomi i Ana je odnekud znala da te oči ne bi smjele biti tužne, ali ipak jesu…i prije puno puta.
Tužan pogled je odjedanput nestao i Aaron je opet bio nasmješen. Ana se zapitala je li joj se i to učinilo.
''Sanjala si me, to je donekle istina,'' Aaron je rekao. ''Ali sam ja sto posto stvaran. I ti to znaš.''
''Sanjala sam te?'' Ana je pitala, zbunjena.
''Jesi.''
''Jeli se to često događa? Ljudi te sanjaju. Ljudi koje nikad nisi upoznao te sanjaju i ti im se samo pojaviš?'' pitala je.
''Ne, nikad se nije to dogodilo.'' Aaron je rekao gledajući gore kao da razmišlja o tome. Ponovno je pogledao Anu te mu se ponovno vratio osmijeh. ''Ali kao što sam rekao: nitko nije poseban kao ti.''
YOU ARE READING
Srce Navigatora
Science FictionAna nije znala da će je gledanje zvijezda odvesti u avanturu, nije nikada mislila da će joj se to dogoditi. Ili je... Inspiracija nađena u poznatoj seriji Doctor Who. Oprostite na gramatičke pogreške. Bila bih vam zahvalna ako biste komentirali da z...