Srce Navigatora

Buđenje

Ana je otvorila oči nakon što su sjećanja prestala.

Grlo joj je bilo suho. Palcem je prešla preko prstena na prstu.

To je bila stvarnost. Sve je bila stvarnost. Svemir, upisan u njezino tijelo i dušu, mogla je osjetiti svaku zvijezdu ako se dovovljno koncentrirala.

''Kako si znala?''

''Bila sa s tobom.'' rekla je. ''Ta bezopasna svjetiljka koju je nosio okolo. Moje oči i uši.''

Ana je pokušala ostati smirena. ''Mogu sve osjetiti.''

''Jedinstvena.'' mrtvo je rekla. ''Nijedan čovjek nebi trebao znati ono što ti znaš, osjećati ono što ti osjećaš. Ali pravo mjesto, pravo vrijeme- prava energija.'' pogledala ju je od glave do pete. ''Taj trenutak je promjenio tvoj genetički kod. I evo te. Mit je stvorio ženu.''

Ana je osjetila kako joj srce brže kuca.

Čudan osječaj je obuzeo njeno tijelo. Navigator. Sada je znala što je. Zašto je CC-17 uvijek došao kada ga je trebala, čak i u snovima. Aaron je došao po nju, imala ona dvanaest ili dvadeset i jednu. Njezin Aaron.

''Gdje je?''

''Opet se vraćamo na to?'' pitala je iživcirana. ''Ostavio te! Bila si samo djevojčica. Samo dijete i on te ostavio.''

''Neću te ponovno pitati.'' rekla je mračnim glasom.

''Izdao te je. Odvukao te kada si me htjela spasiti. Ubio me. A tebe je ostavio.'' pokazala je rukom na CC-17. ''Ostavio te čak na minutu i otišao se suočiti sa svojom sudbinom i bilo ga je briga za tebe.''

Ana je odjednom čula poznati glas u glavi. Kada se probudiš, moraš bježati. Bježi odavde. Jesi li me čula?

''Kakva sudbina?'' pitala je.

''Njegova smrt.'' jednostavno je rekla.

''Ne vjerujem ti.''

Uzdahnula je. ''Nitko nikad nije.''

''Zašto ga želiš ubiti?''

''Zato što me je ostavio!'' zaderala se stišćući šake. ''Rekao je da će se vratiti po mene, i ostavio me.''

Ana ju je oprezno gledala. ''Znači, ovo je osveta.''

''Naravno da je osveta.'' odgovorila je. ''Uvijek su bile dvije stvari. Ljubav ili osveta. I ponekad, ako imaš dovoljno sreće, dobiti ćeš oboje.''

''O čemu govoriš?''

''Imala sam svoju osvetu.'' rekla je. ''Dvoje neće okljevati. Slomiti će se.''

''Nisam slomljena.'' zaderala se.

''O jadna djevojčice.'' krenula je prema njoj i stala. ''Tko je rekao da pričam o tebi.''

Ana se odmakla. ''O njemu je bila riječ. Što si učinila?''

''Tako to ide na ovom planetu.'' rekla je. ''Tvoje tijelo osjeća ono što tvoj mozak osjeća. Dakle, ako si dovoljno uplašena, dobiti ćeš srčani udar. Ako si dovoljno ljuta, možeš zavrjeti svoju krv.'' citirala se.

''Možeš čak umrijeti,'' nasmijala se. ''od slomljenog srca.''

***

Trčala je što je brže mogla kroz tunel. Mogla je čuti njezin zlobni osmjeh iza sebe koji je sve više slabio kako bi se udaljavala.

Zatvorila je oči, pretražujući neko sjećanje ili put koji bi joj pokazao pravi put. Odjednom joj se u ruci stvorio kompas koji je nestao kada je imala dvanaest godina.

Igla je pokazivala sjever. Trčala je u tom smjeru i nakon nekoliko metara našla je Aaronovo nepomično tijelo.

''Ovdje sam.'' rekla je dok je stajala pokraj njega na koljenima. ''Ovdje sam, molim te budi dobro.''

Aaronove oči su bile otvorene, ali nepomične, na njegovom licu su se vidjele prljave suze.

''Molim te.'' Ana je govorila i čvrsto ga držala. ''Ovdje sam.''

''Rekao si da nikada nećeš otići.'' šapnula je. ''Molim te. Obećao si.''

Aaron nije davao nikakve znakove života.

''Molim te.'' tiho je molila.

''Budala si.'' govorila je kroz zube. ''Budala si i ne možeš me ostaviti, ne sada, ne nakon svega ovoga. Aarone? AARONE?'' vrištala je. Osjetila je bol u srcu.

''Obećao si mi. Rekao si mi da ću se udati za tebe. Rekao si da uvijek održiš svoja obećanja.'' skinula je prsten s svog prsta i stavila na Aaronov prst.

''Obećao si.'' rekla je kroz suze. ''I moraš ispuniti obećanje. Moraš.''

''Volim te.''