BEZ OBZIRA NA SVE💜 (serijal "HORDA")

UVOD

Drage moje, danas je jako važan dan za mene.

Moja prijateljica koju sam spominjala, sa EPI dijagnozom se udala!! Uprkos svim zlim jezicima da je niti jedan muškarac neće htjeti zbog bolesti, pokazalo se da postoje i oni kojim to nije mnogo važno.

Ova priča posvećena je njoj. Njihovoj ljubavi.

Svim ljudima sa ovom bolesti, koji se stide priznati da je imaju upravo zbog prokletih predrasuda. Srcem sam vezana za ovu priču i zato glavna junakinja nosi moje ime.

Sada ide samo uvod, a ostatak dolazi na red tek kad završim započeto. Osim ako me ne pukne iznenadna inspiracija...

Također, cover i naslov su pod upitnikom, tako da, ako imate ideja, pucajte!

I voljela bih čuti utiske...Jako.

A Amare i Dženi, neka vam je sa srećom, mili moji!!

*********

S dubokim uzdahom i odvratnim osjećajem u grudima, ušla sam u prostorije Poliklinike Svjetlost, mrzeći svaki tren onog što slijedi. Osvježavajući miris citrusa me obavio poput plašta, smirujući napete nerve, ali stvarnost nisam mogla potisnuti.

Ni sakriti prijezir prema bolnicama.

Ništa lijepo za njih me ne veže. Ništa pozitivno već dugi niz godina.

Ono sam što jesam i tu staje sva priča, ali i počinju svi moji problemi, ukorijenjeni u godinama hranjenja i njegovanja predrasuda, borbe sa zlim jezicima koji ne prestaju ogovarati.

Lomili su me i mučili, ali nikada slomili.

Nisam to dopustila.

Još uvijek nosim svoju glavu ponosno na ramenima, uprkos bolesti koja me obilježila za cijeli život.
Smijem se i radujem, bez obzira što ću ostariti sama, svaki put hrabro podnoseći kad me voljeni ljudi ostave zbog nje. Napuste i okrenu glavu, vodeći se predrasudama, ne razmišljajući da sam i ja živo biće koje osjeća, voli, čezne.
Imam dušu, srce, osjećaje, patim i volim kao svaka druga.

Oni vide samo bolesnu ženu.
Ženu sa epilepsijom.

Sve je počelo od njega, onog čije ime želim zaboraviti, izbrisati iz sebe za cijeli život.

Ko bi rekao da nešto tako djetinje čisto poput ljubavi može uticati na našu budućnost, promjeniti je iz korijena, napraviti nas zabranjenim? Itekako je moglo.

Da, imam epilepsiju, padavicu ili kako god želite i ne stidim se toga.
Ako vama predstavlja problem prolaziti kroz život ove žene, njen bol, patnje i iskušenja, znate što vam je činiti. Slobodni ste izaći.
Pazite se Boga, dobri ljudi. Nikad ne znate kakva vas sudbina čeka.

Naslonjena na sniježno bijeli zid, čekala sam da me prozovu i obavim ono zbog čega godinama dolazim ovdje.

Razmišljanje o bolnoj prošlosti trenutno nije dolazilo u obzir, pokvareni mozak se morao smiriti do maksimuma jer drugačije nalaz neće valjati. Srce smanjiti otkucaje, prisustvo tog odavno zabranjenog muškarca bilo je pogubno, njegovo ime vraćalo u vrijeme što ga zauvijek želim zaboraviti. Konačno.

''Lala Mahmutović?'' klimnula sam glavom sestri, prateći je u sobu br. 15. ''Znate proceduru, zar ne? Sjedite na krevet.''

''Čista kosa, pun stomak?'' naravno. Raspustila sam gustu dugačku kosu, a one mi stavile na glavu svojevrsnu plastičnu kapu izbušenu na ključnim mjestima, u koju su ubrizgavali gel, spojenu elektrodama sa računarom pored kreveta. Standarna procedura za snimanje elektroencefalografije ili tzv. EEG-a. Da, preduga nerazumljiva riječ, znam.