BEZ OBZIRA NA SVE💜 (serijal "HORDA")

1.poglavlje - CRNI TULIPAN

Evo ga prvo poglavlje 😘😘😘

Moje usne su nastavile bolnim riječima, drhtavog odlučnog glasa ušle u bitku sa šansom za pobjedu ravnoj nuli i odustajanju kao glavnoj nepoznanici. Bože, daj mi snage za borbu protiv ovog muškarca nebesko plavih ozbiljnih očiju, krutih crta lica kojeg život nije mazio i zna sve finte prljave borbe. Zajedno sa mnom, na svojim mladim ramenima osjetio je njegovu težinu i gorčinu, zato nisam smjela očekivati poštedu.
Samo se uzdati u božju pomoć.

"Postao sam ono što najviše mrziš, bez čega ne možeš, a željela bi, zar ne? Najbolji epileptolog u državi."

Proklete riječi, istina servirana na pladnju, čista poput suze. Tako bih silno željela da je nekakav ružan san iz kojeg ću se uskoro probuditi, a on biti neko iz daleke prošlosti, gurnut na samo dno sjećanja. Ne muškarac što poznaje svaki detalj ove bolesti, boga pitaj koliko godina s njom hoda ruku pod ruku i zašto. O tome ne želim razmišljati, razlogu koji ga je doveo ovdje gdje jeste. Učinio najboljim neuropsihijatrom specijaliziranim za epilepsije.

Bez obzira koliko to bilo kukavički, srce je poželjelo pobjeći dalje od njega i njegove blizine, tog pogleda što je tresao godinama građene zidine iza kojih sam se krila. Sve svoje strahove, poraze, želje i nade. One su moja jedina i najjača zaštita.

"Postao si, očigledno, nadam se i bolji čovjek. Ako još ima imalo ljudskosti u tebi, pustit ćeš me da odem." oči su dobile boju neba pred oluju, jasan znak ljutnje. Odmahnuo je odlučno smeđim kovrdžama.

"Misliš, pobjegneš glavom bez obzira. Samo izvoli, niko te ne zadržava." hladno je odgovorio dubokim ledenim glasom, izazivajući jezu u meni. Olakšanje ili ko zna što obuzelo svaki atom. I baš kad sam namjeravala dati petama vjetra, slijedi nastavak. "Ako još ima pameti u toj nerazumnoj glavi, Lalo, ostat ćeš i dopustiti da ti pomognem."

"Zanemarit ću što si me upravo nazvao 'nerazumnom', doktore, kao da poslije toliko godina imaš blagog pojma o meni. E, pa grdno griješiš." procjedila sam. ʺOna Lala je mrtva i pokopana."

ʺStvarno? Dokaži onda." rekao je ozbiljno, prekrštenih ruku na grudima. ʺDokaži da si odrasla, prestala biti derište i shvataš ozbiljno svoju bolest. To što sam ja u ulozi doktora ne smije ništa promjeniti."

ʺDa se nisi usudio, Hamza! Ne želim se raspravljati u prokletoj ambulanti!" konačno, do mozga je došlo gdje smo se zapravo nalazili, pogled kliznuo prema vratima očekujući u svakom trenu ulazak neke od sestara. ʺTi me uopšte ne poznaješ! Nikad i nisi."

ʺGriješiš, crni tulipanu." oštar ubod boli, proparao je grudi. Ne radi mi to, Hamza, drži jezik za zubima, inače ću zaplakati kao malo dijete. ʺJa najbolje od svih poznajem kako dišeš, barem ona djevojka iz mojih sjećanja nikada nije odustajala tako lako."

ʺProklet bio, taj nadimak neće promjeniti ništa i bolje ga prećuti ako ne želiš da stvarno odem bez oklijevanja." odgovorila sam, gledajući u te plave ponore i nastavila.

ʺJoš uvijek vjerujem tvoju pamet." stisnula sam zube.

ʺKad već povlačiš prošlost za rep, jako dobro ti je poznato kad me život natjerao da odrastem i koliko daleko sam od derišta, a odustajanje nikada nije bilo u razmatranju. Da ne spominjem zbog čega." duboko je uzdahnuo, počastio me s nekoliko trenutaka blažene tišine i udarnički nastavio.

„Možda, mada imam osjećaj da smatraš kako je ponekad bijeg najbolja opcija. Kao sada, primjerice. Dići ruke kod prve prepreke koja iskrsne umjesto razmislit što je bolje za tebe." pogledao me u oči. ʺOkrenuti se i otići ili iskoristit ono što ti život donese na tacni."

ʺMisliš, tebe?" ironično sam uzvratila. ʺPosljednji si kojeg želim u svojoj blizini, Hamza. Na bilo koji način."

ʺZbog toga što te vraćam u prošlost? Vidiš, i ja sam za to da ostane zakopana tamo gdje joj je mjesto, Lalo. U prošlosti. Onaj dječak više ne postoji." sklopila sam oči. Prestani, ne vraćaj me unatrag putem kojim ne smijem poći ikada više. Ne želim, ne mogu. "Oboje smo sad drugi ljudi. Molim te, budi pametna i dopusti da radim svoj posao."