BEZ OBZIRA NA SVE💜 (serijal "HORDA")

3.poglavlje - ODLUKA JE PALA

Danijel je bio jedan od najozbiljnijih profa s kojim se nije moglo tako lako izaći na kraj i upravo zato omiljen, da ne spominjem njegov izgled i godine. Kao posljedica bavljenja sportom, imao je tijelo sačinjeno od čistih mišića, na što su se lude djevojke s glavom u oblacima lijepile poput dosadnih mušica.

Ono čim sam ja ostala posebno privučena jeste njegov stav, od samog početka postavljena granica do koje se može ići u našem ponašanju, posebno nametljivih tinejdžerki. Razuman odnos profesor-učenik, spremnost u svakom trenu pomoći ako zatreba, ali neprimjerene riječi ili djela...Jedno veliko ne. Znalo se kad je vrijeme za šalu i dokle se može ići u njoj, to sam neopisivo poštovala.

Ne znam zašto, od svih profesora kampa, s njim sam nekako imala najbolju komunikaciju. Najčešće je to bilo preklinjanje da me oslobodi svoje radionice, olakša život jer Hamza mi se više popeo na vrh glave. I naravno, dobijala sam samo smijeh od srca, u smislu zašto pobuna, po njegovom mišljenju postigli smo napredak. Više se ne stidim svog tijela, s dosadnjakovićem ponekad postignem i kompromis, aludirajući na naš posljednji okršaj.

Ukratko, obavezna vožnja čamcem na rijeci u blizini, nešto tako prosto. Nas dvoje za kormilom, on željan napakostiti mi, ali da tim ne ugrozi druge putnike. Nemoguća misija...Znači, kad izađemo na suho slijedi povratak podmetana nogu Lali i obrnuto. Ovaj zadatak moramo uspješno obaviti, zadovoljiti Danijela, u suprotnom kazna ne bi bila ni malo ugodna.

Naravno, pitala sam profu zašto mi ne postavi nekog drugog kao par i dobila odlučno odmahivanje glavom. Moramo prevazići tu našu glupost, konačno se upoznati, a on će uživati posmatrajući.
Koliko je samo bio u krivu.

Ipak, za narednu planiranu aktivnost bila sam spremna moliti jer staviti svoj život na kocku ili u ruke dosadnjakovića mi nije padalo na pamet.

Ni pod razno.

Danijel je organizovao posjetu velikom omladinskom centru nedaleko od kampa, gdje su se nalazile između ostalog teratana i 'umjetno brdo', čiji vrh smo trebali osvojiti. Znate ono pentranje sa užadima i svim popratnim detivatima, smještenim u rukama lika na tlu? Od njegove pažnje, snage zavisi mnogo toga, uz Hamzinu netrpeljivost znam gdje bih završila sve pod krinkom slučajnosti.

Zato sam sačekala profu poslije završene radionice da lijepo popričamo. Potpuno obučena, odlučna u svojoj namjeri, nisam imala pojma kako taj moj postupak može biti shvaćen. Količinu gluposti što se mogu roditi u glavama pojedinih likova.

Već sam navikla na arktički pogled usmjeren pravo u oči jer taj dosadnjaković za razliku od ostalih nikada nije odmjeravao moje tijelo. I definitivno jesam mogla očekivala sve osim onog izašlog iz njegovih usta. Jednog trena zapitala sebe čujem li dobro, zatim preispitala vlastito ponašanje prošlih dana, ne shvatajući odakle je samo izvukao taj zaljučak.

ʺTo se i ti pališ na profu Danijela?ʺ namrštila sam se. Molim?

ʺOprosti, ja se šta?ʺ

ʺSirota mala curice, iz kojeg dvorca si ispala, tako mlada, zelena?ʺ

ʺI neupućena, misliš? I nisam prokleto jadna!ʺ bijesno sam uzviknula. ʺKad si ti tako star i iskusan, objasni ovoj princezi o čemu do vraga pričaš? Sevap je popraviti malo znanje svojoj mrskoj damici.ʺ

ʺTo kao ne znaš? Odmah si se uvrijedila, a i psovke ti dobro idu.ʺ ironično je odgovorio.

ʺDa, a ti nisi prešao na stvar, dosadnjakoviću.ʺ stisnula sam usne, čekajući nastavak. ʺZašto spominješ profu?ʺ

ʺZato što se pališ, ložiš, pukla si poput tikve na njegov izgled. Kao i ostale.ʺ ovog puta nekoliko trenutaka gledala sam ga bez treptaja, zbunjena, zaprepaštena, odbijajući povjerovati u ono što čujem. Zatim me savladao neobuzdan smijeh.