BEZ OBZIRA NA SVE💜 (serijal "HORDA")

5.poglavlje - MASKE SU SPUŠTENE

Ukoliko mi je promakla neobična razmjena pogleda tog dana i prisustvo žene u našoj blizini koje izaziva došaptavanje, čudna atmosfera kao da svi oko mene hodaju na prstima u strahu zbog onog što bi nesvjesno moglo preći preko njihovih usta i odati stvarno stanje sigurno ne.

Posebno Hamzin demonstrativni odlazak, ledene plave oči su bljeskale olujnom vatrom, više mu je svega bilo preko glave.

Ljutite riječi njegove majke bez ikakve svrhe odjekivale ulicom ne dotičući ga s razlogom.

Jako valjanim razlogom, poznatim svima osim meni, odavno ta žena u njegovom srcu nije vrijedna poštovanja, ičega važnog sem pukog podnošenja zbog nedostatka izbora i djevojke koja ga treba. Ko će je zaštititi, zagrliti i utješiti kad se povrijedi, loše sanja, začepiti oči da ne vide, uši ne čuju, šaptati neka ignoriše gradske priče, pogane jezike njenih školskih drugova. Zlobne nadimke kojim su je bespoštedno obasipali i dolazila kući sva uplakana, a on dobijao razlog za učenje pameti svih tih idiota jer niko neće vrijeđati njegovo blago.

Jedinu osobu u životu vrijednu zatvorenih očiju proći kroz vatru. Bez oklijevanja.

Zatim sam stala i zapitala se gdje je moja mama.

Je li me poželjela dovoljno da dođe pred bus, dočeka svoju jedinu kćer? Na moje 'Babi, zašto mami nije ovdje?' slijedi hladnokrvan odgovor od kojeg sam se namrštila, dočekat će te doma, ostala je spremiti ono što najviše voliš. Molim? Sumnjičavo mrštenje, djevojčica u meni prosto odbijala povjerovati, ručak nije bitan, mogu ga jesti i hladnog, hoću svoju mamicu. Al usne prećutale.

I poželjela zavrištati iz dubine duše kad sam je ugledala, zastala u pola koraka pitajući se vidim li dobro, jesmo samo tri sedmice bile razdvojene ili mjesecima.

Al i shvatila jedan od razloga zbog čega nije željela izaći pred bus, svjesna da ću ostati šokirana njenim izgledom. Jer kući sam ostavila sasvim drugu ženu, ova ovdje što me gleda umornim očima bez sjaja sa tamnim podočnjacima, kose nemarno spetljane na vrhu glave i mršavija boga pitaj koliko kilograma nije imala ništa s njom. Dragi Bože.

Bacila sam se bez oklijevanja u poznati zagrljaj, udišući njen miris i tražeći barem još nešto poznato osim glasa neka smiri ovu strepnju, nemir, potpuno nesvjesna svega oko sebe. Stegnula me čvrsto kao da se godinama nismo vidjele i predstavljam izvor njene snage, ono neophodno za nastavak dalje. Oči bljesnule tračkom osmijeha.

Mamice, ko je sklonio sunce s tvojeg neba, izbrisao radost? Samo mirišeš i grliš jednako, dok sve ostalo...boli.

Pa sam pitala koji se vrag dešava upravo tim riečima.

Jesi dobro, mama? Sad kad je moje zlato ovdje, biću, Lalo.

Babi, zašto mamica ima tužne oči i izgleda kao ja kad sam bolesna? Samo umišljaš, zlatice.

Ti umišljaš, jesi li slijep? Zar ne osjećaš?

Ustvari, njega nije bila briga ni za što osim sebe. I u skladu s tim izdržao samo tu prvu noć mog dolaska vezan za kuću, slušajući utiske kojim sam ih obasipala, nesvjesna da oboje djeluju malo previše ozbiljno..rezervisano. Bez one razmjene nježnosti, usputnih dodira..ničeg.

Umjesto toga, babo je sve češće izlazio naveče sam, ostajao do kasne noćne sate, a ona osvitala sa podočnjacima, crvenim očima, imuna na osmijeh. I nikad nije predložio da izađemo zajedno kao porodica, prošetamo ovim prokletim selom ili smo rođene samo za kuću? Stidi nas se odjednom? Neka barem mamu izvede, pruži joj razlog da se dotjera i osjeti ženom.

Pokušavala sam sve, izvodila krivine zbog njenog osmijeha, željna ga vidjeti samo na tren, pričala o prijateljima s kampa, primjećujući tek blagu promjenu u držanju kad bih pomenula Hamzu. Pogotova kad je saznala da sam cijeli put presjedila s njim.