BEZ OBZIRA NA SVE💜 (serijal "HORDA")

2.poglavlje - UŠTOGLJENA PAMETNJAKOVIĆKA I NJEN DOSADNJAKOVIĆ

Prije nego što me prošlost povuče u svoje duboke virove i zaustavi disanje sve dok istina ne bude izgovorena glasno, zabilježena kod Boga crno na bijelo, moram svima što čitate ove riječi, ispovijest jedne nesretne tinejdžerke, poželjeti da nikad ne doživite ovakvu sudbinu.
Ne dođete u sličnu situaciju, vi ni vaši najmiliji, nevina djeca tek postala na ovom svijetu, koja nisu zaslužila biti obilježena na bilo koji način.

I to ne samo zbog ove bolesti. Ni života u malom gradu gdje se zna kako dišeš, a ne ko s kim spava i zašto.

Neka vas nebesa sačuvaju sažaljivih pogleda besposlenih gospođa, polučujnih šapata ʺJadna majko, pogledaj kako je mršava, ispijena! Siroto dijete, boga pitaj ima li što jesti dok on okolo troši na kurvu i njenu djecu.ʺ

I ostanite imuni na takve komentare.
Ne rasplačite se i ne raspadnite na hiljadu komadića, pogođeni smislom tih riječi, njihovom istinom što boli, ne zapitajte Boga po ko zna koji put....Zašto ja, Allahu? Zar nisam bila poslušna, pristojna, nikada se okrenula ikome, posebno roditeljima i počastila ih ružnim riječima, zbog čega me on ne želi? Ne voli? Zašto mu nisam dovoljna?

Ti i slični komentari još uvijek odjekuju u glavi, srcu, duši, ali mnogi udarci naučili su da uvijek hodam podignute glave s osmijehom na usnama, našminkana i dotjerana i ne dopustim ikome vidjeti moj bol. Moju muku.

Sve i da se svijet sruši, neće upirati prstom u mene i govoriti ʺJadna majkoʺ.

Nisam jadna, nemam zbog čega osjećati stid, mama još manje.

Neće se naslađivati mojim bolom, prati usta našom patnjom i želim svim dušebrižnicima da nikada ne dožive taj pakao, budu prevarene i izigrane od voljenog muškarca.
Muža, oca. Meta trača, čiji se naredni potez pažljivo motri, zatim ispire kroz hiljadu prljavih usta.

Što će uraditi prevarena žena? Uzvratiti istom mjerom, pustiti zube i tjerati inat, napraviti od života bojno polje ili pokazati budali što je izgubio? Biti uzor svojoj slomljenoj kćeri?

Sigurno se pitate kako se postavila moja mama?

Ta žena zaslužuje medalju zbog svega kroz što je prošla, svih udaraca izdržanih i preživljenih radi jedinog vrijednog u njenom životu.
Njene djevojčice o kojoj se morala brinuti. Spriječiti je da padne pod uticaj okoline, napravi glupost i sve zato što je naglo izgubila tlo pod nogama, ostala bez stuba oslonca, uzora.

Prvo pravilo, otac ne mora uvijek biti stub i uzor, sunce prema kojem ćete se ravnati. Ponekad ta uloga pripadne majci, a ona taj posao odradi besprijekorno. Po cijenu sopstvene sreće. Sve zbog dobra njene malene.

Ta nevjerovatna žena pretvorila se u mog anđela čuvara, postala oba roditelja u jednom čvrstom tvrdoglavom pakovanju. Od nje sam naučila biti ponosna kad svijet se ruši.
Biti svoja, ma što rekli drugi ljudi.
I ne dozvoliti nikom da se naslađuje mojom patnjom. Ona pripada samo ovoj duši, predstavlja samo moju borbu.

Dok jedan kuštravi bubuljičavi mršavko mi je dao lekciju o beznačajnosti fizičkog izgleda u odnosu na ono što nosiš u sebi. Morate shvatiti jednu stvar, šesnaestogodišnji Hamza Muratspahić se fizički potpuno razlikovao od privlačnog muškarca kakav je danas.

Nije pripadao grupi popularnih srednjoškolaca, oko kojih su cure letjele poput dosadnih mušica.
Imao je bubuljičavo lice i kuštravu vječito raščupanu smeđu kosu, iza čijih se mekanih pramenova krio, vječito nosa zavučenog u nekakvu zbirku zadataka.

Poput mene, rođeni je štreber.
I nepodnošljivi gnjavator.
Uz sve to, zabranjen prokletom srcu što nije marilo za naređenja razuma, neovisno koga će uz put povrijediti.
I platilo najveću kaznu.