Mjesečev put < Završena >

I

Zovem se Aysel. Rođena sam Turkinja. Živim u naselju Urgup koje je dva dana vožnje udaljeno od Ankare. Biti očeva kćerka možda ima svojih prednosti, ali biti kćerka Galip-age ima mnogo više mana.

Sve su mi dali. Kao njihova posljednja, i najmlađa kćerka, dobila sam sav ugođaj koji sam htjela. Sem jednog.

Slobode.

Djevojke poput mene mogu samo da sanjaju o tome, jer se to nikad ne ostvari. Ne. Mi imamo pravila kojih se držimo, zakone koje poštujemo. Čim se rodimo, očevi odlučuju kakva će naša budućnost biti. Mi možemo samo da se pripremimo za to. Ništa više.

Nismo mi jedini iz takve porodice. Na drugom kraju Urgupa, tamo gdje vlada strožiji zakon, vlada i Kadir-aga. Najbogatiji, sa najvećim poljima i kućama.

Samo jednom sam vidjela njegovu kuću, u prolazu. Ogromna, sa visokim zidinama tako da niko ne može vidjeti šta se unutra dešava. Mjesto za koje mnogi govore da je strašnije od smrti.

Ali, onda se meni desilo nešto, što je promijenilo sve oko mene. Saznanje o udaji.

"Kako to misliš, oče, da me daješ nepoznatima?", Aysel je izvila obrvu."Imam tek devetnaest godina, oče, za brak je rano."

"Tvoja majka se udala sa sedamnaest.", Galip-aga nije htio da čuje ni riječ.

"Ali, oče, to je bilo drugo vrijeme...Mislila sam da ću ići na školovanje, ja..", Aysel je pokušavala pronaći validan razlog, zašto se ne bi trebala udati.

"To je bogata porodica, ne dajem te za sirotinju. Imat' ćeš sve što poželiš.", Galip-aga je nastavljao po svome.

"Ideš u porodicu Kadir-age, kćeri. Šuti i budi zadovoljna.", njena majka, druga po redu agina žena, Kiraz je tiho rekla."Zar misliš da bismo te dali nekome ko nije vrijedan naše ljepotice?"

"Kadir-aga? Najgori od svih, i šaljete me tamo?", Aysel je plakala."Dala sam sve što sam imala da što duže budem sama, dalje od braka, i vi me tek tako lako dajete..."

Nije znala pravi razlog braka, ali nije željela ni da čuje. Istrčala je iz kuće, bježeći kroz sluge, sve dok nije došla do velike kapije.

Svaki dan je gledala kako žene i djevojke prolaze, siromašne, ali slobodne. Svaki dan je željela da im se pridruži, da dijeli hljeb i vodu sa njima, samo da osjeti slobodu.

To više nije bilo moguće.

Navukla je crnu maramu preko svojih halja, prekrila kosu i lice i izašla na ulicu. Samo tako je mogla biti vani, a da njeni ne saznaju.

Polako je koračala prašnjavom stazom, dok je pokušavala da pronađe izlaz iz situacije.

Biti turkinja znači ponositi se time. Ponositi se svojom ljepotom. Upravo iz tog razloga niko nikad nije vidio neudate žene naše porodice.

Jednom mi je majka rekla 'Ako želiš izaći, da vidiš vanjski svijet, zaštiti svoju ljepotu, skrivajući je, i tvoj otac nikad neće saznati.

Njena crna haljina se vukla zemljom, dižuću prašinu. Stala je ispod velikog stabla, u nadi da će biti sama, kad je ugledala zapaljen automobil.

Protrčala je želeći da provjeri ima li iko povrijeđen. Muškarac je sjedio ma vozačevom sjedištu, krvave glave, bez svijesti.

Otvorila je vrata i muškarac je pao, gotovo mrtav. Svuda oko njih se osjećao jak miris benzina.

"Molim te, gospodine, probudi se..", govorila je, dok ga je blago udarala dlanom po licu."Molim te..Nemoj biti mrtav.."