Mjesečev put < Završena >

«prolog»

"Gospođice Aysel.", novi vozač Murat ju je trznuo iz razmišljanja."Kamo idemo?"

Bacila je pogled kroz prozor.

Tri mjeseca. Već tri mjeseca smo tu. Hazara su operisali, ali još uvijek leži u krevetu. Možda da previše stežem. Možda se jednostavno plaši.

A ja? Pa, navikla sam se na ovaj život, ali nedostaje mi moj Urgup, moje prašnjave ulice, i miris stoke dok prelazi sa polja na polje.

Nedostaje mi miris svježeg hljeba ujutro, dok pripremamo domaća jela. Nedostaje mi majka Kiraz, majka Dilay...Čak i otac. Valjda je istina kad kažu da možeš istjerati djevojku iz sela, ali selo iz djevojke, nikad.

"Odvezi u bolnicu.", naposlijetku je klimnula.

Sa Hazarom nisam imala niti jedan odnos, ali imam bolove u stomaku. Možda je samo nervoza. Možda se plašim onog što bi se moglo desiti ukoliko on ozdravi.

"Gospođice Aysel.", doktorica Manuela se nasmijala kad ju je vidjela."Ovako...Dobili smo sve nalaze."

"I?", Aysel je bila vidno nervozna.

"Niste trudni.", Manuela je rekla, ne shvatajući da nije to razlog Ayselinog dolaska."Ali, moj Vam je savjet da pokušate to da uradite, inače ćete izgubiti plodnost."

"Kao...Neću moći imati djece?", Aysel je trepnula.

"Tako je, nažalost. Razina Vaših jajnih ćelija je izrazito snižena. Mogu Vam dati hormone da koristite, ali, najbolje je da zanesete dok ste još mladi.", Manuela je iškrabala papir i pružila joj."Ne brinite, ne gubite nadu. Neke žene uspiju odmah zanijeti, dok pojedine čekaju do tridesete."

Aysel je primila recepte i šutke izašla. Do hotela više nije progovarala niti jednu riječ. Nije nikad razmišljala o trudnoći, ali sad kad zna da postoji šansa da nikad ne zanese, zabrinuta je.

Sjedio sam sam u sobi kad sam čuo otvaranje vrata. Došla je. Nisam je pitao gdje ide, to je njena stvar. Ali promijenila se. Na bolje. Više se smije, više mi priča o onome što želi.

Trudi se da i ja ozdravim. Trudi se više nego ja.

Imam osjećaj da je bijesna. Sa glavnih vrata je odmah odjurila u kupatilo. Pomjerio sam kolica i prišao vratima.

Tišina.

"Aysel?", izustio je, ali odgovora nije bilo.

Otvorio je vrata i došao do nekoliko stepenica koje vode do dnevnog boravka, s obzirom da je njihova soba bila na blagom uzvišenju.

"Aysel?"

Vrata su se otvorila i ona je izašla. Izgledala je kao jedna od onih manekenki koje hodaju po pistama, dok ih svi posmatraju želeći da budu sa njima.

"Hazar? Nešto se desilo?", izvila je obrvu.

"Isto sam htio tebe da pitam.", odgovorio je i odmjerio ju."Nešto ne štima?"

"Sve je uredu.", nasmijala se i polako mu prišla."Treba li ti nešto? Gladan si?"

Laže. Vidim joj u očima da nešto nije uredu. Možda se moje liječenje produžilo više no što je mislila. Opet je ja sputavam od uživanja u svijetu.

"Hazar ", dotakla je njegovo rame, a on se trznuo. Pogledao ju je pravo u oči, a ona se osmjehnula."Zar ti ne bi trebao sad na terapiju?

Uzdahnuo je, klimnuvši. Naravno da treba na terapiju. Kao i svaki put kad se radi o njoj.