Mjesečev put < Završena >

VII

Sjedili su i držali jezik za zubima. Aysel je bila na rubu njegovog kreveta, dok je on bio pričvršćen za zid, kod prozora.

Niti jedno se nije usudilo da progovori prvo.

Vani se začuo poziv na namaz i trznula se. Džamija se nalazi blizu njegove kuće, i ezan je bio glasniji nego što je mislila.

Nakon ezana, odlučila je da progovori:"Ja...Žao mi je zbog svega što se desilo."

Pogledao ju je. Znao je da nije ona kriva, ali kao i svaka djevojka, i ona je sebe krivila.

"Napravila sam tebi i tvojoj porodici više problema nego bilo ko.", tiho je govorila dok su se njene oči punile suzama."Ali...Nisam htjela da se udam. Smatrala sam da je brak samo vezivanje djevojaka. Protiv njihove volje...Onda sam tebe pronašla na cesti, i već tad sam znala da si ti sin Kadir-age. Znala sam da ćeš kad-tad doći da me prosiš sa porodicom..Iskreno, nadala sam se da nećeš prihvatiti."

Dok je pričala, njene krupne oči su nosile samo suze i tugu. Preživjela je gore od mene, ali svejedno je govorila da je meni teže. To je za nju bio teret, više nego bilo šta drugo.

"Tvoja porodica je bila dobra prema meni...I ti si bio dobar. Znam da si me prepoznao u kući, mogla sam to primjetiti, ali šutio si.", suze su pronašle put ka obrazima."Prihvatio si me. A ja kao posljednja budala odlučila da odem vani tu noć, da posljednji put uzmem zrak kao djelomično slobodna osoba.."

Dok je gledao u nju, i njegove oči su se punile suzama.

Čvrsto je stisnula tamnoplavu halju na koljenima."Mogao si mom ocu odmah javiti da sam pobjegla kad si me pronašao tu noć. Ja bih bila kažnjena, a ti..."

Digla je pogled, i nastupila je duga, teška tišina.

"Ja...Zbog svega što ti se desilo zbog mene, dajem ti obećanje da ću ti pomoći u svemu.", ustala je."Sve što ti zatreba, dat ću ti. Sigurna sam da ćeš uspjeti prohodati...Moći ćeš ponovo živjeti, kao što si do sad živio..."

Nisam je mogao vezati za invalida.

"Ali, razumijem ako želiš da se zaruke raskinu. Znam da si vidio šta se desilo.", za nju je ovo bila najbolnija tema, ali željela mu je sve reći, pa on nek odluči."Razmijem ako ne želiš nečistu djevojku...Niko ne bi htio. Zaslužuješ lijepu, savršenu osobu, i tvoja porodica to zaslužuje.."

"Ti si buduća snaha ove porodice.", odjednom je rekao, a ona je našla u čudu. Svi su joj rekli da on ne govori otkako se probudio.

"H..Hazar?", prošaputala je.

"Čula si šta sam rekao. Mogu ti dati slobodu i okončati zaruke, samo ako mi obećaš da ćeš ispuniti svoj cilj i biti slobodna.", tiho je govorio, teško. Niegov glas je bio hrapav i suh. Kao da gotovo cijeli život nije pričao."Dakle, nije do mene..Do tebe je. Ja te prihvatam takvu kakva jesi."

Suze su još više navrle na njene oči. Tome se nikako nije nadala. Odjednom, pala je na koljena i počela još snažnije plakati.

"Ay...Aysel?", pritisnuo je dugme na kolicima i približio joj se."Aysel...Ako ne želiš brak, ne moraš. Niko nema pravo da te natjera."

Pogledala ga je u oči."Ljudi bi me uništili glasovima kad bi saznali šta se tamo desilo."

"Ali ne znaju. Niko ne zna.", klimnuo je i uhvatio ju za lakat i povukao."Nema razloga da plačeš. Idi kod roditelja i reci da od zaruka nema ništa, jer ti želiš biti slobodna."

"Ali, ti..", zamucala je.

"Ja ću biti dobro. Cijeli Urgup radi za mene.", slegnuo je ramenima."Želiš da budeš sretna?"

Klimnula je.

"Onda učini ono što te čini sretnom."

Gledala ga je pravo u oči, dok se trudila da ustane sa poda. Brzo je obrisala suze i klimnula."Uredu..Učinit ću ono što me čini sretnom."

Zbunjeno ju je osmotrio, a ona je ponovo klimnula. Uzdahnula je i prešla jezikom preko suhih usana.

"Želiš li da me oženiš?"

Njene riječi su odzvanjale njegovom glavom. Bio je siguran da ona to ne želi. Bio je siguran da će otići čim čuje da je pušta. Uvjeren da nikad neće ostati pored njega, a sad ona njega prosi.

Bojala sam se da će mi brak donijeti zatvor i da ću biti poput zarobljenice. Ali htio me pustiti. Htio je da budem sretna. Takva osoba ne zaslužuje da bude ostavljena, ne u ovakvom stanju.

A i sigurna sam da ću se navići na njega. Ako sam osjetila nešto u ovih nekoliko dana, gdje smo zajedno prošli kroz mnogo problema, ko će znati šta bih još mogla osjetiti?

"Aysel.", Galip-aga je otvorio vrata njene sobe."Čuo sam da si išla u porodicu Kadir-age.."

"Vijesti se brzo šire.", osmjehnula se, ni ne pogledavši ga.

"Aysel..", sjeo je pored nje, a ona je skrenula pogled sa prozora na njega."On...Hazar..."

"..Je moj budući suprug. To ste htjeli, zar ne?", naborala je čelo.

"Ne želimo da te vežemo za..", pokušavao je sa pronađe prave riječi.

"Sad ne želite. Iako je Hazar sin Kadir-age? Jeste li sigurni, oče?", Aysel je bila na rubu živaca."Oče. Dao si me bez pitanja. Sad nemaš pravo da postavljaš pitanja."

To je bilo poput šamara za njega. Nikad niti jedno dijete nije povisilo ton na njega. Skočio je i odmjerio ju.

"Još uvijek sam ti otac, Aysel! Odakle ti pravo da mi se tako obraćaš?"

"Držao si me kao robinju iza zidina svog zamka. Dičio se kako imaš najljepše kćerke!", povikala je i ustala."Misliš da bi nas kidnapovali da nisu znali za moju ljepotu? Da se nisi hvalio kako ćeš me dati najboljem, jer ovakva samo to zaslužujem?! Gotovo je, oče! Nema više! Tvoje savršene kćerke nema!!"

Odjednom, ošamario ju je. Digla je ruku na obraz, a u očima joj se vidio samo bijes.

"Ako nemam kćerku, šta onda još radiš ovdje?"

"Aysel!", Kiraz je otvorila vrata, jer je čula galamu."Šta se desilo?"

"Pitaj oca, majko.", Aysel je uzela crnu maramu sa kreveta i izjurila vani.

Nije više htjela biti tu niti jednu noć, kamoli duže. Za sve ove godine što ga je služila, kao što ni jedna ne bi, dobila je šamar, i vikanje.

Dok je koračala prašnjavom cestom, plakala je. U pozadini je čula Kirazino vikanje, ali to ju nije moglo zaustaviti.

Od sad radi ono što je čini sretnom.

_______________________________________

Ovaj dio je kraći nego inače, zato što danas baš i nemam inspiraciju kakvu inače imam.

Recimo da i mi, koji pišemo već godinama, doživimo trenutke zbog kojih stanemo i zapitamo se da li radimo pravu stvar.

Pogotovo kad je riječ o ljubavi.

Možda upravo zbog tih mojih dvoumica pišem ovu priču, da barem ovdje imam neki vid ljubavi.

Hvala na strpljenju :)