Soba123

Part 9

Otvorivši lokotom zaključana vrata moj otac i ja imali smo što za vidjeti. Na sredini prašnjave prostorije, čiji su zidovi bili ispunjeni policama i knjigama, nalazio se krug,a unutar kruga nešto što je naličilo na nekakvu zvijezdu na čijim se krajevima nalazile svijeće koje su bile zapaljene.
Kako je moguće da te svijeće gore? U prašini na podu vidjeli bi se otisci da je netko tuda hodao. Tata i ja prišli smo bliže tom krugu, u sredini kruga nalazila se slika predivne žene, duge place kose, bliještećih zelenih očiju, blijede puti u prekrasnoj bijeloj haljini. Slika se činila živa kao da nas promatra. Otac, instinktno me odgurnuo rukom, i krenuo gasiti svijeće. Kad je ugasio i posljednju svijeću cijela kuća kao da se zatresla i prošla nas je blještava svjetlost. No nakon toga u kući kao da je postalo toplije, zrak vise nije bio hladan i smrdio na vlagu, novo nastala toplina obuhvatila mi je cijelo tijelo. Otac je rekao kako cemo tu prostoriju ponovno zaključati i ne ulaziti unutra dok on ne pozove nekog tko se kuži u takve stvari jer bi moglo nešto poći po zlu. Umorna od svega toga otišla sam u svoju sobu i čula lagano kuckanje u ormariću nasuprot kreveta. Otvorila sam veliku bijelu ladicu i shvatila da zvuk dolazi iz kutijice u koju sam stavila onaj biser s tavana. Otvorila sam ju, biser je zračio svjetlošću i toplinom te se je kotrljao napred nazad po kutijici. Stavila sam ga na pod i vidjela da nekud ide. Brzo sam ga uhvatila i vratila u kutiju.
Odlučila sam saznati kuda taj biser vodi no morala sam se prvo spremiti.
Kad sam napokon bila spremna pustila sam biser na pod, otišao je u hodnik i ravno prema kraju kuće,moja soba je bila zadnja, soba 102, no poslije moje sobe bio je ubetoniran dio kuće koji je nekada sigurno bio nekakva prostorija no nije bilo vidljivih vrata bio je to običan zid. Biser je uporno udarao u zid kao da želi kroz njega, nije više svijetlio bijelo već užareno crveno. Biser se odjednom okrenuo i nastavio dalje niza stube. Otišla sam za njim,odveo me van našeg malog grada kroz nekakvu šumicu, nakon te šumice bio je nekakav grad, cijeli tmuran, smeđ, mrtav. Grad je bio pust, nema ljudi, nema djece, nema svjetla. Sve kuće su bile uništene, urušene, izgledalo je kao da 200 godina ovdje nitko nije nogom kročio. Slijedila sam biser kroz puste ulice grada, jedino što se čulo je zujanje vjetra koji kao da plače. Sunce je tuklo i bilo je jako vruće. Uhvatila sam biser i stavila ga u džep te odlučila malo odmoriti u hladovini koju mi je pružalo staro stablo. No to nije bilo uobičajeno stablo, ono kao da nije bilo živo, nije imalo niti jednog lista, a bilo je tik prije početka ljeta. Kad sam dotakla drvo cijela sam se stresla, zračilo je takvom tugom kao da plače stoljećima i čeka da njegovoj muci dođe kraj.odlučila sam otići odavde, bilo me strah. Stavila sam biser na pod i nastavila. Vodio me u šumu koja se nalazila ispred nas. Šuma je bila mrtva, tmurna. Biser se najednom zaustavio ispred jedinog stabla koje je odisalo s makar malo života i imalo je tu i tamo koji listić. Najednom cijelu šumu obasjao je snažan bljesak. Ispred mene pojavila se žena sa slike koja se nalazila na podu knjižnice okružena svijećama, no to više nije bila ona prekrasna mala žena koja odiše životom, već kao da je ispijena, napola mrtva, koža joj je upala, oči izgubile sjaj.
"Zoe, čekala sam tvoj dolazak dugi niz godina, ti si upravo naposla spasila mene i cijelu šumu i cijeli Oryx"
"M-m-m-molim?"
"Zoe, ti si upravo donijela nešto što je ukrao vlasnik kuće u kojoj živiš, vratio je ogrlicu nakon što sam bacila kletvu na njega, no uzeo je 2 bisera, od kojoh si ti vratila 1. Prokletnik me začarao, tik prije nego što se ubio, nitko nas nije mogao vidjeti niti spasiti, sve dok ti i tvoj otac danas niste ugasili svijeće  prekinuli kletvu i vratili Oryx na lice zemlje."
"M-m-molim?" Cijelo tijelo mi se treslo, šta je ovo?!? "Ništa mi nije jasno?"
"Ti Zoe si jedina koja njega može spasiti, ti si odabrana, ti si ona koja će ga vratiti u ljudsko obličje, ono koje je izgubio zbog svoga oca, ti si posljeđnja Gira."
"Spasiti koga? Di, kada?Gira šta?"
" Ja sam tu da ti pokažem pravi put i da ti pomognem u nevolji. No nije u mojoj moći odati ti sve, moraš sama pronaći svoj ka njemu, na meni je da ti kažem da sve što trebaš nalazi se tamo gdje ti srce stanuje, tamo gdje ti je dom, tamo ćes pronaći sve, i zapamti draga, možeš ga spasiti i poništiti kletvu kad pronađeš posljednji biser i vratiš ga kući."
" Čekaj, stani, ništa mi nije jasno molim te ostani samnom pomogni mi!!!" Derala sam se iz petnih žila no ona je izbljedila i jednostavno nestala.
Vratila sam se kući preumorna od vega i bio je već mrak. Odlučila sam otići spavati.
Zaspala sam no to nije dugo trajalo, točno u ponoć ponovko su se čuli zvukovi u zabetoniranoj prostoriji do moje, bilo me strah, šta se tamo nalazi? Tko je tamo zarobljen, jeli još živ? Odlučila sam pokušati spavati i sve nastaviti sutra...