Soba123

Part 11

Iduće jutro probudila sam se odlučna da napokon oslobodim Nathana iz njegove ćelije no kako da objasnim svojim rodoteljima da idem rušit zid u kući koju su upravo kupili bez da im kažem istinu i dovedem njihove živote u opasnost?
"Zoe, dođi dolje na doručak moramo razgovarati, dere se mama preko spikerfona.
"Zoe, tata i ja idemo do naše stare kuće, prodajemo je i moramo riješiti posljednjih nekoliko stvari oko toga, vraćamo se za 7 dana, nadam se da ti nije problem ostati samoj?"
Super,ovo nije moglo bolje doći. Sad ću napokon moći cijelu ovu situaciju riješiti u miru. Samo sam kimnula glavom i zarila glavu u tanjur pun maminih pre finih palačinki.
Prošlo je 10 i moji roditelji napokon su otišli. Počela sam po kući tražiti taton alat, trebalo mi je nešto čime mogu izbiti stari tanki zid. Nakon pola sata traženja pronašla sam ogroman šiljasti čekić i odlučila se suočiti s onime što me čeka gore. Razmišljala sam kako da se zaštitim, čega se on boji, kako da ostanem živa. Tresla sam se,čitavo tijelo lelujalo je jedva se držeći na nogama. Digla sam ppgled na komodu ispred sebe i ugledala ogromnu ručnu svjetiljku.
"Pa da! On je u mraku ko zna koliko vec, sigurno ce mu smetati svjetlo!!"
Uzela sam svjetilku i krenula prema gore.
"Nathan, to sam ja Zoe. Nathan danas cu te osloboditi molim te nemoj me napast ja ti samo želim pomoći."
"Zzzz-oooii, nn-apravvvv rupuu samo daaa ii prvoo mouu daaat bbbb-iiser" teško je pričao jer očito nije imao priliku pričati s nikim i to stoljećima. Napravila sam rupu i posvjetlila unutra, nisam mogla vjerovati što vidim. Bila je to čovjekolika dlakava zvijer, cijela ispije, krvava, nikakva, slaba. Pogledao je prema meni, rupa je očito bila dovoljna da mu ruka stane kroz nju i bio je preslab da bilo šta poduzme. Njegove oči....bile su to ljudske oči pune očaja i tuge, cijela sam se stresla. Njegov pogked bio je toliko drag i pun ljubavi.
"N-n-n-nathan, zašto si cijeli krvav?"
"Hhhhranim se rvlju, nnemogu bezz nje, mmmorao sam sssam sssebee gristi...."
"Isuse!! Jadno stvorenje...daj mi biser Nathan, idem ga vratiti Kenay i obećajem ti da ću se vratiti nečime čime se možeš nahraniti."
Pružao je iscrpljenu zvijersku ruku i dao mi biser koji se zasvijetlio čim sam ga primila. Nathan me uhvatio za ruku, trgnula sam se i ukočila od straha, no bio je nježan, samo me uhvatio, pogledao u oči podragao mi gornji dio dlana i pustio.
"Brzo sam natrag Nathan, obećajem ti. Vjerujem u tebe i tvoju ljudskost. Pomoći ću ti."
Obukla sam se, otišla u kuhinju i ugledala veliku bocu vode, odlučila sam ju odnijeti Nathanh, tko zna možda ju pije. Otišla sam na najviši kat i prišla rupi.
"Nathan prije nego odem, želiš li možda vode?"
Na riječ voda skočio je i prišao rupi, drhtavim rukama primio je bocu i iskapio je u sekundi i nakon toga kao da se lagano nasmijao. Otišla sam u najbilžu kupaonicu i napunila bocu i donijela mu. Nakon toga krenula sam napokon prema Oryxu pronaći Kenay. Ovaj put trebalo mi je oko 20 minuta da dođem do tamo jer sam znala put. Sve se i dalje činilo mrtvim no manje nego prošli put. Stigla sam do stabla gdje se nalazila Kenay sa velikim osmijehom na licu. Bez riječi pružila sam joj biser i u tom trenu desilo se nešto predivno. Svijetlost se proširila cijelom šumom i stabla su počela dobivati lišće, sve se zazelenilo i postalo očaravajuće.
"Zoe, spasila si šumu i cijeli Oryx, ostat ćemo ti zauvijek zahvalni. No tvoj zadatak nije ni približno gotov. Trebaš spasiti Beastlya, odnosno Nathana. Trebaš mu pružiti ono što nikad nije imao. Nesmijem ti reći što. Njegova transformacija neće se desiti u trenu. Treba vremena, što veća žrtva, to se on više mijenja. Zoe, ne brini se možeš ti to."
"Kenay, Nathana treba nahraniti, kako da ja to napravim?"
"Ja ti u tome mogu pomoći."
I prije nego što sam sigla trepnuti ispred mene su se nalazila kolica puna uspavanih srni.
"Jadne životinje...."
"Kenay, to je cijena života, to je priroda, preživljavaju samo oni najjači, kako bi preživio treba mu tuđa žrtva, isto kako si ti žrtvovala svoj život da spasiš Oryx tako su se ove srne žrtvovale za Nathana. A sada idi, bori se i budi snažna. Snaga volje i ljubav su jedine stvari koje su ti potrebne za ovaj važan zadatak."
I samo tako opet je nestala. Ostala sam cijela zbunjena no nisam imala vremena za gubiti, imala sam samo 7 dana za sve ovo riješiti tako da koji roditelji budu sigurni.
Uzela sam kolica i požurila kući. Došla sam na najviši kat i počela raditi veliku ruku u zidu da mogu kolicima ući unutra, bojala sam se no nešto je u meni govorilo da me neće ozlijediti. Prišla sam mu i stavila kolica ispred njega.
"Zzzzoiii mmmolim te izađiii, ne žeeeliim da ovvo vidiš....alli mmmolimm te vratti se kassnije..." pružila sam mu bocu soka od ribiza za koji sam znala da je dobar za njega i otišla.
Sat vremena kasnije ušla sam i nisam mogla vjerovati. Bio je prekrasan, tako moćan, i dalje je izgleda kao zivjer no zacijelio je, disao je mirno i stajao ispred mjesta gdje ne nekoć bio prozor no sada je to bio samo njegov okvir prekriven kamenjem.
"Hhhhvala"
Bez razmišljana prišla sam mu zagrlila ga, na što se on iznenađujuće skvrčao i stisnuo uz mene. Stajali smo tako neko vrijeme. Pogledala sam u pod i primjetila da mu opadaju dlake, i dalje ih je imao po cijelom tijelu no postale su rijeđe.
"Nathan jesi li dobro? Linjaš se." Rekla sam to i lagano se nasmijala
"Jjjessam. Nikad nisam bbbio bbolje vvjeruj mi."