Soba123

Part 14

Za 3 dana vraćaju se moji roditelji, realnost me puknula u glavu. Moram spasiti Nathana u 3 dana.
Ujutro sam se pribudila totalno iscrpljena jer od svih silnih problema nisam mogla spavati.
Kako cu ga spasiti?
Pogledala sam kroz prozor, vani je lijevala kiša, munje su bljeskale po nebu i uzasno je puhalo.
Otisla sam s Nathanu u njegovu sobu i primjetila zabrinut izraz na njegovu licu.
"Nathan, što je bilo? Zašto si tako zabrinut?" Upitala sam ga i primila za ruku.
"Imam loš predosjećaj. Kao da će se desiti nešto loše."
"Ništa se ne brini. Ja sam tu i danas ćemo ionako provoditi vrijeme u kući jer je vani očito smak svijeta."
Ja i Nathan sjedili smo isprwd velikog prozora u hodniku. Pričali smo o naših životima prije nego smo se upoznali. On je pričao o svom tužnom životu i ocu koji ga je mrzio. Dok sam ja pričala o svom životu, o svojim roditeljima i prijateljicama koje sam bila primorana pustiti za sobom. Razgovarali smp satima, ponovno sam mu pomagala shvatiti današnju tehnologiju. Dobro mu je išlo, jako je pametan i nadaren.
"Nathan mogli smo poći dolje da čujem prognozu i vijesti na radiju, počinju za 5 minuta." Sišli smo dolje, sjedili na podu ispred starinskog radija i pokušavali uloviti bilo kakav signal. Vrtili smo šumeće stanice dok jednom iz radija nije prozujalo: "Zbog katastrofalnog vremene i tornada koji hara Winstonom, zatvorene su sve ceste i mole se stanovnici da odu u skloništa i da ne napuštaju svoje kućem. Idemo uživo iz Winstona gdje se prije nekoliko minuta desila stravična automobilska nesreća, poginulo je dvoje ljudi. David McGray i njegova supruga Kelly. Tornado je uhvatio auto i bacio ga nekoliko metara dalje......" Krv mi se sledila u žilama. Kad sam čula imena svojih roditelja nisam mogla vjerovati što se događa. Bijes se u meni skupio, cijela sam se tresla, suze su same počele slijevati niz obraze. Sjedila sam na podu ignorirajući radio koji je i dalje govorio o nesreći mojih roditelja.
"Zoe, što je bilo?"
"Mmmmoji roditelji, David i Kelly McGrey su moji roditelji.....nemoguće... nisu poginuli.....sigurno je neka greška....."
"Zoe strašno mi je žao....."
"Ostala sam sama na ovom svijetu, bez ikog....ne mogu ja ovo...." jecala sam totalno izgubljena"immam 18 godina samo, trebaju mi moji roditelji, nesmiju biti mrtvi..."
Nathan mi se približio i čvrsto me zagrlio pritom šuteći. Zarila sam glavu u njegovo krzno, kpje je bilo začuđujuće toplo i mirišljavo. Mirisalo je po svježoj šumi i toploj krvi. Bilo mi je užasno, nisam znala šta ću, nisam micala glavu iz Nathanovih prsa jer nisam znala šta ću poslije toga. Htjela sam ostati u tom trenutku, da me samo vrijeme proguta,da se izgubim. Bojala sam se, bila sam prestravljena. Nisam znala šta da radim. Sjedili smo u tišini satima. Ništa se u kući nije micalo sve dok meni nije zazvonio telefon. Bila je to moja teta Grace.
"Zoe dušo strašno mi je žao....sve se desilo tako nenadano..... ja sam uz tebe, i znaj ne moraš biti sama dođi živi k meni."
"Nneću doći živjeti k tebi. Moji roditelji inali su san otvoriti hotel u ovoj kući i ja ću im taj san ispuniti. Ne idem nikud odavle."
"Dobro Zoe razgovarat cemo kad se sve malo slegne. S obzirom na štete u cijelom Winstonu, očekuj da sprovoda neće bit još nekih 10 dana jer je sve uništeno." Na riječ sprovod samp sam utrnula i bez riječi poklopila slušalicu. Srušila sam se na pod i on me brzo podignuo u svoje naručje.
"Nathan hvala ti na svemu. Ne bi 9vo bez tebe uspijela. Hvala ti što si uz mene."
Šutio je i samo me još jače stisnuo uz sebe i nije me puštao. Tako sam i zaspala.