Soba123

Part 13

Navečer sam otišla k njemu, tek toliko da provjerim kako mu je a i vani je bio izrazito jak pun mjesec i nisam mogla spavati. Čim sam ga ugledala primjetila sam da je nešto drugačije na njemu, nešto čega me bilo strah.
Naglo se okrenuo prema meni i naglim koracima krenuo u mom smjeru. Nisam stigla ni reagirati i njegova ručetima me zgrabila povrh lakta. Srušio me na pod i nadvio se iznad mene keseći ogromne zube.
Zatio ih je u moj vrat i krenuo mi piti krv. Postalo mi je hladno, tresla sam ss. Cijelo tijelp bilo mi je nemoćno.
"Nathan boli me prestani....molimm te nnemoj." Moj glas postajao je sve slabiji "Nathan ubit ćeš me....molim te prestani." I tada naše oči su se srele, kad me pogledao duboko u oči kao da se zgrozio nad time šta radi. Odgurnuo se od mene, sakrio lice od srama i to je posljednje čega sw sjećam dok se idućeg dana nisam probudila u svom krevetu. Rana na vratu bila mi je umotana u zavoje i dobro zbrinuta. Sjetila sam se jučerašnjeg događaja. Otrčala sam k njemu.
"Nathan?" Okrenuo se prema meni očima punih suza.
"Zoe žao mi je oprosti mi molim te! Zoe nisam htio, pun mjesec me pretvori u totalnu zvjer. Tek kad sam se zagledao u tvoje oči vratila mi se ljudskost. Oprosti Zoe nisam htio. Nemoj se i ti maknuti od mene molim te." Bez razmišljanja prišla sam mu i stisla ga u čvrst zagrljajm
"Nathan, ne brini sve je uredu. Ponosna sam na tebe što si se uspio oduprijeti zvijeri u sebi. Znam da ti nisi kriv. I je boj se, ja te nikada neću ostaviti samog uvijek ću biti tu za tebe." Stisnuo je još čvršće i naslonio glavu na moje rame. Trebalo mu je to, moja pažnja i briga, to je ono što nikada nije imao,to će ga spasiti znam to. "Nathan, nadan se da kad postanes čovijek, da me nećeš zaboraviti i da ćeš uvijek biti uz mene, jer jako si mi bitan i drag i sad kad si postao dio moga života želim da to i ostaneš."
"Zoe, hvala ti i nikad ali nikad te neću uaboraviti. Kako bi i mogao zaboraviti tako drago prekrasno stvorenje." Gledali smo se u oči bez riječi neko vrijeme.imao je tako predivne crne oči najljepše na svijetu. Tako opojne. Pritisnula sam mu poljubac u obraz, sjela na pod i potašala mjesto kraj sebe pozvavši ga da sjedne. Naslonila sam glavu na njegova prsa te me on zagrlio. Probudila sam se u njegovom naručju, primjetila sam da me i pokrio dekicom koju sam mu jučer ostavila u sobi. Bio je miram i samo me promatrao.
"Oprosti Nathan što sam zaspala."
"Ne brini Zoe, bilo mi je drago što mi vjeruješ tolikonda si mogla zaspati kraj mene. A i predivna si dok spavaš." Na te riječi ostala sam bez teksta. Primjetila sam da je i njega sram, ali nije ništa rekao. Primila sam ga za ruku i dragala mu gornji dio dlana. "Znaš Nathan, ima nešto u vezi tebe vrlo posebno. I jedva čekam da te upoznam bolje. Sve sam ti ispričala o meni daj malo sad ti o sebi."
I tako smo nas dvoje proveli dan, on mi je pričao o tome kako je bilo živjeti s ocem koji te svakim danom sve više prezire. Kako ga je on zlostavljao i tretirao kao životinju. Kako je bilo sve u njegovo vrijeme. Onda smo prešli na to da ga priviknemo na zrenutno vrijeme. Učio je o telefonu, o televiziji, o tome kako svijet danas funkcionira i pomalo ga pripremali za normalan život.