čarapice

šesto

Probudila sam se u njegovoj sobi. Spavali smo zagrljeni ali nisam skoro ništa popila sinoć pa znam da nismo spavali skupa.

Ovaj put znam.

Neko vrijeme sam ga gledala kako spava ali ni to nije trajalo dugo jer sam odjednom osjetila veliku bol u trbuhu. Ne bih ju znala opisati jer takvu nisam osjećala nikad. Samo sam naglo ustala i krenula prema vratima. Po sjećanju sam skrenula desno i na svoju sreću, našla kupaonicu taman na vrijeme.

Tara, koja me pretpostavljam čula kako trčim, odjednom se stvorila iza mene i pridržavala me dok sam ja grlila školjku.

Došla sam k sebi tek kad sam popila litru soka na balkonu Tarine sobe.

"Gdje si ti nestala jučer?" pitala je i pružila mi cigaretu. Moje su se valjda izgubile sinoć.

"Theo me odveo u sobu nakon one tučnjave pa smo se zapričali" objasnim paleći cigaretu.

Kimnula je i šutjela. Vidjelo se da gori od želje da me upita što je bilo s nama ali nije. Umjesto toga, temu prebaci na događaj od malo prije.

"Koliko si ti uopće popila sinoć?" Tara je dobro znala da znam pit. Često smo se šalile da sam to naslijedila od tate jer je alkoholičar. Jedna od njegovih rijetkih pozitivnih strana.

"Nisam" kažem a ona me pogleda čudno. Kao Sandra onaj dan kad smo sjedile na palačinkama.

"Da te ne znam, pomislila bih da si trudna" našali se a ja problijedim.

Sjetim se kako se nisam sjećala kondoma i vratim se u stvarnost tek kad mi vrući pepeo padne na nogu. Tiho opisujem pa povučem novi dim.

Nasmijem se s njom ali ne kažem joj ništa. To je ipak bilo samo za Sandrine uši.

"Gdje si ti uopće spavala?" još jedno pitanje na koje nisam htjela dati odgovor. Nikad nisam voljela ovaj osjećaj. Kao da sam na ispitivanju.

"U Theovoj sobi" toliko tiho sam odgovorila da mi je čudno da me čula.

Mudro je kimnula glavom ali nije nastavljala s pitanjima. To sam voljela kod Tare, znala je kad da stane.

Zazvonio joj je mobitel i na zaslonu je pisalo Sandrino ime. Ustala je od stola i šetala terasom razgovarajući. Theo se tada pojavio, još umoran ali sa velikim osmjehom na licu. U ruci je držao moj mobitel i mahao njime.

"Zvala te Sandra" sjeo je kraj mene.

"Jedno, sedamnaest tisuća puta" doda dok mi je vraćao mobitel.

Skužio je Taru pa se približio i šapnuo: "očekivao sam neko ljepše buđenje kad si zaspala na meni sinoć."

Rekao je to tako slatko. Bez skrivenih namjera. I u tom sam trenutku shvatila što mi se to toliko sviđa kod njega. Bio je kavalir. Pravi. Matthew bi takvu rečenicu izgovorio da zvuči gnjusno i neukusno. Ali ne i Theo.

Tara je došla do mene i pružila mi svoj mobitel.

"Sandra te treba" objasni.

Nisam bila sigurna želim li joj se javiti. Ne nakon jučer. Ipak, odlučim joj dati priliku da se objasni.

"Da?" upitala sam, pomalo otresito, primajući Tarin mobitel.

"Oprosti, oprosti, oprosti" čulo se s druge strane slušalice.

Šutjela sam.

"Ja sam najusranija prijateljica na svijetu" čudni zvukovi iz pozadine su me više zabrinjavali.

"Ali na putu sam da te pokupim, vozim doma i molim za oprost" zvukovi su bili objašnjeni ali ne i kako vozi ako ju je doma odveo Leo.

"Oke" bio je moj jedini odgovor prije nego sam mobitel ponovo predala tamnokosoj curi ispred sebe. Zvučala sam ljuto ali, da je bila ovdje, vidjela bi da sam nesvjesno izvukla usne u osmijeh.

Bilo mi je drago da je svjesna da je kriva. Jedna briga manje, iako ne bih imala ništa protiv ni da me Theo vozio doma. Da Sandra nije nazvala tako bi i bilo.

Unatoč svemu od jučer, bila mi je najbolja prijateljica.

Tara se izgubila u nekom trenu ostavljajući nas same. I nije mi smetalo. Nažalost, to nije prošlo prema očekivanjima jer je meni opet bilo zlo i opet sam trčala prema kupaonici.

Dvadeset minuta kasnije Sandra je potrubila dvaput. Theo je bio kavalir kao i obično, i otpratio me do auta, a njegova sestra me izgrlila na hodniku.

Stajali smo sami na dvorištu i, da nisam povraćala dva puta prije toga, vjerujem da bismo se opet poljubili. Umjesto toga samo je rekao da sam predivna i da će me nazvati a ja sam pomaknula pramen kose iza uha i nasmijala se.

Sandra nije ni čekala da uđem u auto i već me bombardirala pitanjima.

"Theo i ti?" ponovila je par puta pa sam na to pitanje odlučila odgovoriti.

"Možda" pokušala sam zvučati tajanstveno ali to mi pred njom nije nikad uspjevalo.

Čak sam zaboravila da sam ljuta na nju.

Skoro cijelim putem doma pričala mi je o Leu. Poslje roštilja, povukli su se na neku klupicu iza kuće, za koju nisam ni znala da postoji, i pričali cijelo vrijeme. Napila se jer je bila ljuta što ju nije poljubio ali ju je pronašao kako me traži, uzeo joj ključeve od auta i odveo ju doma. Ali dopisuju se od jutra, tako je rekla, i bila sam stvarno, iskreno sretna.

"Stani tu!" viknula sam dok smo prolazili pored, meni nepoznate, ljekarne i prekinula ju na najzanimljivijem dijelu priče. U glavi mi se vrtio razgovor s Tarom ujutro. Sandra je bila zbunjena i puna pitanja ali je učinila kako sam joj rekla. Stala je, upalila sva četiri a ja sam samo izletjela iz auta.

Bilo mi je neugodno ali puno bolje da to kupujem tu. Gdje ne poznajem nikoga.

Pronašla sam policu sa nekolicinom testova za trudnoću i tupo gledala u njih.

Ovo se ne događa.

Djevojka, pred kraj dvadesetih godina svog života, prišla mi je i toplo se nasmiješila.

"Trebaš pomoć?" upitala me. Imala je bijeli mantil i bilo je očito da radi ovdje.

Iako sam rekla ne, pružila mi je kutijicu sa najviše police i praktički ju stavila u moje ruke.

"Taj je najpouzdaniji" objasnila je a ja sam i dalje ukipljeno stajala tamo.

Sabrala sam se i otišla platiti a ista djevojka je pakirala test u vrećicu i u nju stavila papirić na koji je napisala broj mobitela.

"Nazovi me" rekla je, uzela novac i nasmiješila se. Nisam čekala ni da mi vrati ostatak.

Izašla sam van još brže nego što sam ušla a Sandra mi je iz ruku otela vrećicu i, kad je vidjela kutijicu sa testom za trudnoću, pogledala je u mene, pa na cestu, pa opet u mene. Ponovila je to nekoliko puta pa kimnula glavom.

Vozila je puno brže od dopuštenog ograničenja i u rekordnom smo vremenu bile u njenoj sobi. Ne bih to mogla napraviti doma. Obje smo to znale.

Zaključala je sobu, gotovo rastrgala kutiju i ušla sa mnom u kupaonu.

Čitala je upute i kad je sve bilo završeno, trebala sam čekati dvije minute. Najduže dvije minute u mom životu. Ali, kada je na njenom mobitelu odzvonila štoperica, nisam imala snage maknuti poklopčić i pogledati rezultat.

Ovo se ne događa.

Evo drage moje, kako vam se za sad čini?
Ide li radnja prebrzo?