Sporo sam ušla u ordinaciju u kojoj me čekala nasmiješena doktorica u svojim pedesetim godinama. Sandra i Clea su krenule za mnom ali ih ona zaustavi.
"Djevojke, samo obitelj" doktorica mi više nije bila toliko simpatična jer sam tako trebala obje da me drže za ruku i govore kako će sve biti dobro. Umjesto toga, Clea se predstavi i nakon podužeg prepiranja u koje se vrlo brzo uključila i moja najbolja prijateljica, obje su ostale unutra.
Na svu sreću, Clea je odgovrala na sva pitanja postavljena meni. Iako sam znala da bih to trebala ja, i mrzila sam činjenicu da nisam sposobna ni to učiniti za svoju bebu, sada sam samo čekala da prođe.
Hladan gel koji je prenaglo dotaknuo površinu mojeg trbuščića učinio je da vrisnem, što je na kraju ispalo simpatično i napetost se u cijeloj prostoriji malo smanjila.
"Vidiš?" upitala me Clea pokazujući mi noge i ruke malenog bića unutar mene. Kimala sam glavom za razliku od Sandre kojoj se na licu vidjelo da ne razumije ništa od toga.
"Izgleda kao Matt" dodala je na što smo se svi opet nasmijali.
"Čestitam Ruth, beba je zdrava" i doktorica se napokon oglasila a mene je preplavio osjećaj sreće i ponosa do mjere da veliki prišt na rubu njenog nosa nisam ni primijetila u tom trenu.
"Djevojčica je i bolje nego dobro" dodala je a ja sam od sreće počela plakati. I nitko me nije zaustavljao. Sandra mi se vrlo brzo pridružila dok se Clea rukovala s doktoricom i ugovorila mi novi termin za tri tjedna. Izašle smo kad sam se smirila i imala sam osjećaj kao da pucam od sreće. Doslovno.
Beba je dobro.
Stale smo pred bolnicom navlačeći kape i rukavice, s obzirom da je bio drugi mjesec i bilo je hladno. Stvarno hladno iako ove godine i nije padao snijeg.
Matt je stao pred ulazom i upalio 'sva četiri' mašući mi da uđem. Sandra me tada uhvatila za nadlakticu i pogledala me, vrlo značajno, ali ja nisam ni razmišljala. Naša beba je bila živa i zdrava. Čula sam otkucaje malenog srca i vidjela kako lagano pomiče glavicu. Sve ostalo bilo je tako nebitno.
Cleu sam zagrlila čvršće nego inače i prošaputala joj "hvala ti do neba" na što mi je ona utisnula maleni poljubac u obraz. Sandra je bila ljuta pa smo se samo ovlaš zagrlile nakon čega sam ja krenula prema Mattu a njih dvije u smjeru Sandrina auta.
"I?" upitao je nervozno.
"Dobro je, obje smo dobro" nasmijem se čekajući njegovu reakciju. Vozio je puno opreznije danas pa je, kada više nije mogao zadržati ozbiljno lice i suze, zaustavio auto točno ispred našeg kafića, i počeo plakati.
"volim te" šapnuo je i poljubio moj trbuh, malo iznad pupka a onda se naglo sabrao, izašao iz auta otvorivši i moja vrata i krenuo prema Buffu.
Ušli smo unutra zajedno, nakon dugih deset mjeseci i val nostalgije pomješan s mirisom prefine kave ispunio je svaki dio mene.
Neki novi dečko došao je do nas noseći blok i kemijsku.
"dvije Cedevite od Grejpa i još nešto?" upitao nas je konobar zapisujući narudžbu.
"Ništa više, hvala ti" Matt je odgovorio i stavio dlanove preko mojih.
Nisam bila u stanju razlučiti smeta li mi to ili ne. Jedino o čemu sam mogla razmišljati bila je moja beba i činjenica da je dobro.
Naša beba.
"Dobro je Matt, beba je dobro. Doktorica je rekla da dugo nije čula tako zdrave otkucaje srca i -" prekinuo me njegov prejak i bolan stisak pa sam pogled sa vlastitog trbuha prebacila na njega.
Oči su mu bile gotovo cijele pune suza i smiješile se istovremeno.
"Ruthie" zazvao me nadimkom kojeg je obično slijedila rečenica za koju nisam bila potpuno spremna.
Nemoj, nemoj, nemoj Matt, pliz nemoj.
"Volim te"
Dvije prihvatljive opcije bile su ili da šutim ili da mu uzvratim. Ja sam po običaju izabrala treću:
"Hvala ti"
Izraz njegova lica bio je puno puno gori nego što sam očekivala. I inače bih se vjerojatno krenula opravdavati ili ispričavati ali ovoga puta nisam. Beba je dobro. Samo to je bitno. Cijela ta drama sa njim i Theom sad mi se čini toliko nebitnom.
"Ruth, moraš mi vjerovat" očaj i ljutnja bili su sve što sam čula.
Mislim, znala sam da mu je žao, vjerovala sam u to, ali jednostavno nisam imala vremena još i za njega uz sve što mi se događalo.
Kao i stotinu puta do sada, imala sam više sreće nego pameti i iz neugodne me situacije ovoga puta izvukao konobar donoseći našu narudžbu.
Zastao je kod našeg stola i počeo pričati s Mattom. Obično bih se u takve razgovore ubacila i ja, ali trenutno je relativno zgodan konobar bio savršena distrakcija Mattu nakon moje beskrajne gluposti a ja sam si dopustila promotriti kafić.
U zadnjih se nekoliko mjeseci ovdje promijenilo puno stvari. Novi stolovi, nova kava i, očito, novi konobari. Unatoč tome, kafić je ostao isti. Emocije su i dalje lebdjele negdje u zraku.
Naslonila sam se laktom na stol i glavu naslonila na dlan promatrajući ljude.
Ovo je nekada bio naš kafić, tamo gdje sada sjede neka dva gospodina u poslovnim odjelima, Matt i ja smo se prvi put zajedno napili. Na mjestu gdje su sada bili neki klinci imali smo svoju prvu ili drugu svađu, preko puta njih sjedile su dvije cure, obje na mobitelima, tamo smo sjedili kada je upoznao Sandru. Znaju li oni da je sve i jedan od tih trenutaka doveo do ovoga? Imat ćemo bebu. Matthew Pierce postat će tata za nešto manje od pet mjeseci.
Nekoliko je puta zazvao moje ime prije no što sam se trgnula iz vlastitih misli i doživjela ga.
"Da?" upitam, i dalje pomalo odsutno ali sa velikim osmjehom.
Beba je dobro.
"Slušaš li ti mene uopće?" upitao me vrlo ozbiljno ali i njemu su se oči smiješile.
"Pa... da" zastanem, "ali, možeš mi ponovit još jednom" jezikom uhvatim slamčicu, i to već iz drugog pokušaja, i sav fokus prebacim na njegove predivne plave oči.
"Mislim da je vrijeme da kažemo tvojoj mami Ruth." rekao je rečenicu koju se ni Sandra nije usudila izgovoriti već duga četiri mjeseca.
Ali da, bio je u pravu. Trbuščić neću moći skrivati još dugo. Dovraga, neću ga moći skrivati ni do kraja školske godine, to mi je i Clea potvrdila nedavno. Sranje. Imam još dva tjedna, u najboljem slučaju.
"A i mojima, naravno" dodao je i otpio nekoliko gutljajeva cedevite a ja sam poprilično uvjerena kako sam promjenila barem tri boje na licu.
"Znam" rekla sam i ustala.
"Moram do kupaone" objasnim i produžim prema vratima desno od šanka.
S obzirom da je tek dva popodne a ja sam trinaesti put na wcu danas, sve ovo postaje puno previše stvarno.
Trudna sam. I to ne samo dvije crtice. Trudna sam kao ono, za stvarno trudna. Sa pišanjem, mučninama i ultrazvukom trudna. Trudna kao, moram reći mami trudna.
Nakon svega toga, malena sobica počela se nekontrolirano vrtjeti oko mene a tupog udarca o rub umivaonika se i ne sjećam.
