dvanaesto

623 30 5
                                    

Lagano sam pojačala pjesmu na radiju i vratila pogled na cestu. Sandra je šutjela, što je bilo poprilično čudno za nju, pa ni ja nisam pokretala razgovor. Ipak, maleni smiješak joj se razvio u kutovima usana kad je čula pjesmu. Samo par sekundi kasnije obje smo pjevale 'Arabellu' Arctic Monkeysa i glasno se smijale. Pojačala je i ona, još malo a ja sam gotovo zaboravila gdje idemo. Ipak, kada ste trudni sa sedamnaest godina, uvjeravam vas - nemoguće je zaboraviti.

"Javi se, reci da smo tamo za pet minuta" pružila mi je mobitel, sa vjerovatno najgorim zvonom ikad, stišala radio jer su počele vjesti i nastavila gledati cestu.

Cleino ime i slika smiješili su mi se sa zaslona Sandrinog mobitela.

"Hej, Ruth je" javila sam se.

"Ruth, hej, držiš se?" Pitala me Clea preko slušalice i smirila me samo tonom svog glasa.

"Mhm, moram." odvratila sam i spustila desno ruku na noge, prestajući gristi nokte.

"Kad ste tu?" Upitala je u istom trenutku kad smo Sandra i ja ugledale prazno parkirno mjesto.

"Evo baš parkiramo" Sandra je ugasila auto i obje smo izašle istovremeno zatvarajući vrata.

"Daj mi ju molim te" rekla je a ja sam mobitel vratila svojoj najboljoj prijateljici i ostala stajati na mjestu.

"Okej... Okej... Okej... Aha, skužila sam." Sandra je čučnula uz auto i slobodnom rukom nanosila svježi sloj zelenog ruža za usne gledajući se u retrovizor.

Iako ga ja nikad ne bih mogla nositi i ne izgledati kao pokušaj darkerice u sedmom razredu osnovne škole, Sandri je stajao savršeno.

Pokazala mi je zube i razvukla usne u velik osmijeh.

"Skužila sam, vidimo se tamo" poklopila je i ponovila mi točne instrukcije gdje moramo ići. Nisam zapamtila ništa, unatoč velikoj količini koncentracije koju sam uložila.

Oduvijek sam bila dezorijentirana i obje smo to znale pa je, nakon što mi je uputila jedan od svojih sarkastičih pogleda, samo krenula prema velikim ulaznim vratima bolnice. Sve je mirisalo previše sterilno za moj ukus ali pokušavala sam se ne obazirati na ništa osim Sandre koja je bila poprilično brza. Nakon što smo skrenule dva puta i popele se stepenicama, više nisam znala kako da se vratim a nakon još jednog skretanja i prolaza kroz velika vrata žute boje, pretpostavljam da su nekoć bila bijela, bila sam potpuno izgubljena.

Sandra se okretala oko sebe same držeći kažiprst desne ruke u zrak. Činilo mi se da broji vrata ili nešto na zidovima ali vrlo brzo je stala.

Prstom je pokazala na jednu od soba na desnoj strani hodnika i već hvatala kvaku.

"Čekaj" viknula sam pa su se svi prisutni, hvala Bogu i ona okrenuli.

"Clea još nije stigla" primjetila sam.

Sandra je znala koliko me strah. Poznavala me dovoljno dobro i nije bilo potrebe da joj kažem. Jednostavno je znala.

"Ruth" blago me zazvala i sjela na mjesto do mene. Imala sam osjećaj da svi prisutni gledaju samo u nas i da znaju da sam sjebala.
Tresla sam se cijela, a ovaj napad je djelovao kao da neće tako skoro završiti.

"Smiri se, diši" ruku je stavila na moje noge i palcem lagano prelazila preko mog bedra.

"Sve je okej" nastavila je s tim umirujućim frazama. Mrzila sam ih.

Ipak, kad je skužila da mi to neće pomoći, uzdahnula je pa zastala. Pogled joj je nakratko odlutao negdje iza mene pa se nasmiješila i ustala.

Bila sam previše zaokupljena samom sobom pa nisam ni primjetila Cleu.

Čučnula je direktno ispred mene.

čarapiceWhere stories live. Discover now