"Ruth" oprezno je počela. Sandra je oduvijek bila bolja glumica od mene. I u većini slučajeva, to je bila super kvaliteta ali mrzila sam to trenutno, jer nisam znala što će mi reći.
"Dvije su" ruke su joj se tresle dok je dugim prstima držala test. Vratila se na uputstva provjerivši ponovo što znače dvije crtice.
"Ne, ne ne" mrmljala je proučavajući test i upute previše puta čineći me nervoznijom. Ako je to uopće bilo moguće.
Trudna sam.
"Trudna si Ruth" suze su joj se jedva zadržavale u kutovima očiju dok mi je to govorila.
Trudna sam.
I što sad. Ja nisam znala. Bila sam u prevelikom šoku, da bih to znala. Ali Sandra se sjetila papirića s brojem i par trenutaka nakon zvonjave, prepoznala sam glas djevojke koja mi je dala test. Nisam sigurna što je točno planirala postići tim razgovorom.
"Clea pri telefonu, izvolite" javila se i ja nisam znala raspoznati zove li se ona ili ljekarna u kojoj radi 'Clea', ali to je sad bilo potpuno nebitno.
"Dvije su" ponovim Sadrinu rečenicu a djevojka je odmah prepoznala s kime priča. Kao da je očekivala moj poziv.
"Čestitam" rekla je uzbuđeno ali ja nisam djelila njenu emociju. Jedino što sam osjećala trenutno bio je očaj. I strah.
Sandra je preuzela inicijativu i razgovor, i dalje držeći mobitel u ruci a djevojku na zvučniku istog.
"Kako je to moguće?" upitala je, zvučeći vrlo sabrano.
Clea se zbunila na trenutak ali nije se dala smesti. Umjesto toga, obratila joj se kao malenom djetetu: "Vidi, kada se spremij spoji sa jajnom stanicom-"
"Ne to" odbrusila joj je moja najbolja prijateljica.
"Koristili su zaštitu" objasnila je a ja sam spustistila glavu i dobila pogled ispunjen nevjericom.
"Nisam sigurna" promrmljam dovoljno glasno da me obje čuju.
"Kada je to bilo" Clea, koja, kao da je tek sada shvatila o čemu se radi, upita.
"Prije šesnaest dana" odgovori Sandra. Potpuno sabrana, jedna od nas je morala biti. Ako je to bio petak prije dva tjedna a danas je nedjelja, da šesnaest dana, bila je u pravu.
"Koji ti je to bio dan ciklusa?" novo pitanje na koje nisam odmah znala odgovor.
"Ne znam" odvratim i dalje se pokušavajući sjetit.
S druge strane slušalice čuo se glasan uzdah.
"Kada si prije toga imala menstruaciju?" glas joj je zvučao blago i pun razumjevanja pa je bitno utjecao na moju, djelomičnu opuštenost tokom razgovora.
"Par dana prije" prisjetim se na što mi Clea objasni da su mi tada plodni dani, što sam zaključila i sama tek kada sam to izgovorila na glas. Ne mogu reći da, u godinu dana veze s Mattom, nikada nisam imala strah da sam trudna.
U par navrata sam čitala razne blogove i portale i znala sve, i realne i one ne tako realne simptome trudnoće ali kao da sam ih zanemarila.
Umor, bol u grudima, pojačanje apetita i jutrošnje povraćanje tek su sada sjedali na mjesto.
Jebote, trudna sam.
"Imaš li kakva krvarenja?" postavila mi je novo pitanje ali na ovo sam znala odgovor. Nije ih bilo.
"Slušaj, moram ići, ali nazvat ću te kasnije" rekla je djevojka i završila razgovor. Tišina i očaj ispunili su Sandrinu sobu.
U nevjerici sam ustala i krenula prema ogledalu. Podigla sam majicu i proučavala svoj trbuh.
"Vidi li se?" nasmijala mi se, prvi put u zadnjih sat vremena.
"Ne vidi" odgovorila je na moje pitanje pa smo ponovo zašutjele.
"Što sad?" pitanje koje mi se cijelo vrijeme motalo po glavi, ona je izgovorila na glas.
"Ne znam" zastanem: "stvarno ne znam"
Trudna sam.
"Mislim da bih mu trebala reći" razmišljala sam na glas i čekala njenu stručnu potvrdu.
"Ne još" nakon dugog promišljanja dala je svoj komentar.
Sada, kada mi je informacija da sam stvarno trudna dolazila do mozga i šok je lagano popuštao, javila se potpuno nova emocija.
Bila sam sretna. Bila sam zbunjena zbog toga, ali bila sam stvarno sretna. Uvijek sam govorila kako ću biti mlada mama. Naravno, nisam mislila ovoliko mlada, i nisam planirala da otac mom djetetu bude nepotvrđeni ubojica, ali na neke stvari ne možemo utjecati.
"Gle, tu je broj od neke poliklinike" Sandra je okrenula svoj mobitel prema meni. Isprva nisam shvaćala o čemu govori ali kada sam vidjela da je otvorila stranicu sa klinikom za pobačaje nisam mogla vjerovati. Nisam tu opciju uzimala u obzir. I nisam ni planirala.
Energično sam odmahivala glavom.
"Nema. Jebene. Šanse." nisam mislila da Sandra može i pomisliti na takvo nešto.
"Nego što Ruth, uništit ćeš si život sa nepunih sedamnaest?" nevjerica u njenom glasu bila je skoro jednaka mojoj kad je to upitala.
To je moja beba.
Ne mogu vjerovati. Zar ona nebi trebala sada biti na mojoj strani?
"Neću si uništiti život, Bože Sandra" okrenem očima. Ali ne mogu reći da nije bila u pravu. Po običaju. Što ću ja sad.
Nisam spremna, u to sam bila sigurna.
Sandra i ja smo često govorile da smo feministkinje. I mislile smo to, ja znam da ja jesam. Ali ne znam, pobačaj sam uvijek smatrala ubojstvom. Ona očito nije. Začudilo me to. Nikada nismo posvetile puno vremena pričajući o tome jer sam bila uvjerena da i u tu dijelimo isto mišljenje. Očito nisam bila u pravu.
"A da ju daš na usvajanje?" ponudila je alternativnu opciju, koja isto nije dolazila u obzir.
"Joj Sandra, ne znam" uzdahnula sam i uzdigla ruke, pa ih pustila da svom težinom udare o moja bedra.
"Možeš me samo odvesti doma?" na to je pitanje kimnula i uputila mi pogled podrške. Test, kutiju i sve dokaze bacile smo u vrećicu, pa u još jednu i tek onda u smeće.
Vožnja do moje kuće nije bila pretjerano duga, tek deset minuta koje su sada djelovale kao vječnost.
Prije nego sam izašla iz auta dugo smo se grlile.
"Bit će to sve okej mala" rekla je i poljubila me u tjeme a onda dva puta potrubila kad sam bila pred vratima i ubrzo nakon toga nestala iz mog vidokruga.
"Mama, doma sam!" viknula sam s vrata za čime nije bilo potrebe jer je, ruku prekriženih na prsima čekala na izlazu iz hodnika.
"Bilo je i vrijeme" jedini je komentar koji sam dobila.
"Gdje si ti cijeli dan?" ljuta je. Sranje. Nakon svega danas, nije mi se dalo svađati i s njom.
"Ne sad mami, pliz" u prolazu sam ju poljubila u obraz i samo produžila prema stepenica odnosno, svojoj sobi. Pozitivna strana našeg odnosa bila je ta da smo si obje dozvoljavale ovakve trenutke. Na sreću nije mi više ništa rekla ili me pitala.
Mobitel, koji mi se ugasio, ne znam u kojem točno trenu, sam odmah prikopčala na punjač i jednino o čemu sam mogla razmišljati bila je činjenica da sam trudna. Stvarno trudna. Pune dvije crtice.
I što sad?
