Kraljice...? - izustila je tiho AdAhlea Sym, izlazeći na veliki balkon s kojeg su se već stotinama godinama kraljice obraćale narodu. Kraljica je stajala pred kamenom ogradom balkona raskošne palače, gledajući zamišljeno dolje, na trg ispred dvorca.
- Priđi, Sym, pogledaj - rekla je kraljica, ne okrećući glavu - kako je došlo do ovoga, sjećaš li se?
Podno palače koračale su nepregledne trupe vojnika, odlučno stupajući, pogledom uperenim na put koji ih je vodio prema jugu kraljevine. Na prvi pogled moćna i brojna vojska koja bi mogla donijeti veliki preokret na ratištu, nakon što se pridruži trupama koje se već nalaze tamo. No kraljica je bila dobro upoznata sa stvarnim stanjem tih vojnika. AdAhlea, vrhovnica alejnske vojske, još više od nje. Trupe su zapravo činili ranjenici koji se vraćaju na ratište prije potpunog oporavka, dječaci od petnaest do osamnaest godina kojima je još jučer glavna zanimacija bila hvatanje žaba uz obale Čiste rijeke i starci od kojih se rijetko koji još uspijevao sjetiti glavnih zanimacija iz djetinjstva. Mnoštvo ljudi dvojbeno spremnih za ratovanje, zasićenih ratnim strahotama kojih su se nadgledali ili pak zastrašenih ratnim strahotama o kojima su se naslušali i sada ih očekuju po prvi puta uživo vidjeti.
- Blijedo se sjećam. - Adahlea se potrudila biti ironična - mnogo je godina prošlo otkako je ovaj rat započet. Ali zar je ikad bilo važno kako ratovi počinju?
- Ne, nije. Važno je kako završavaju. A ovaj izgleda može završiti samo našim porazom.
Ova posljednja rečenica iznenadila je vrhovnicu Ahlea reda. Istina, situacija na ratištu već godinama nije bila povoljna po Ahleynce jer Waeryehenci su redali pobjede. Međutim, kad se trajanje rata počinje računati generacijama umjesto godinama, tad u glavama svih sudionika rata nastaje potpuno zasićenje i nastupa zaborav svih uzroka početka rata i svake njegove svrhe. Upravo se to zasićenje već godinama širilo ravnicama, rijekama i planinama dvije zaraćene zemlje, smještene izmedu Velikog koronskog gorja na istoku i Živog mora na zapadu i neugodno se gnijezdilo u glavama svih stanovnika tih krajeva.
I napokon, prije dva tjedna, zaraćene strane su pokrenule dijalog u koji su i alejnska kraljica, kao i njezina "ministrica obrane" polagale velike nade.
- Kako, zar nismo pred dogovorom konačnog mira? I Waeryehencima i nama je već dosta ovog rata.
Kraljica spusti glavu. Neugodna istina još je neugodnija kad je treba prenijeti drugome.
- Istina, i jedni i drugi želimo prestanak ovog rata. Dogovor je postignut, uvjeti mira izneseni... Ali bojim se da mi njihov glavni uvjet nismo u stanju ispuniti!
* * *
- Što je bilo toliko važno da me odvuče s fronte usred planova za protuofenzivu? - usudila se pitati Ahlea Dlora Vrhovno vijeće svoga ratničkog reda.
Stajala je na samoj sredini veličanstvene velike dvorane, čiji je izgled dobro poznavala i koji je u njoj i nakon toliko vremena izazivao visoko poštovanje.
U toj dvorani prošla je mnoge obrede. Prvi, onaj koji donosi najveće uzbuđenje i ostaje visoko među najdražim sjećanjima, bila je inicijacija u red vrhunskog ratničkog reda kraljevine Ahleyn, rezerviranog isključivo za ženske osobe. Slijedili su ga prelasci u sljedeće, sve više stupnjeve. U Dlorinom slučaju prelasci između stupnjeva bili su uglavnom brži od prosjeka svih ostalih pripadnica reda. Onaj posljednji bio je prelazak u stupanj PanAhlea, najviši čin za aktivne ratnice.
Taj prvi obred, koji je obilježavao sâmo pristupanje aleanskoj ratničkoj školi, bio je za plavokosu ratnicu od samog dolaska u kraljevsku palaču do posljednjih inicijacijskih riječi aleanske svećenice, neponovljiv i neopisiv doživljaj. Danas, sedam obreda i stupnjeva kasnije, Dlora je na cjelokupnu ceremoniju ipak gledala s mješavinom poštovanja, ali i stava da se radi o nepotrebnom ceremonijalnom glupiranju u tradicionalnim svečanim haljama. Čitava predstava imala je smisla i koristi kod primanja novih članica, one tada dobivaju još snažniji osjećaj da pristupaju nečemu veličanstvenom. Svi kasniji obredi bili su beskorisno glumatanje, smatrala je.
