Iskra*Mario Mandžukić*

1.Poglavlje

"Hej, Mario jel radiš nešt bitno?", bez kucanja mu je u sobu ušla tamnokosa djevojka dok je on sjedio na krevetu zajedno sa svojim suigračima, Ćorlukom i Lovrenom.

"Šta sad hoces od mene? Već sam ti dao najdražu duksu?", zezao se Mario i već krenio ustat s kreveta. Znao je o čemu god da je riječ, neće ga pustit na miru dok joj ne pomogne.

"Paa...trebo bi ić sa mnom do trgovine jer se bojim sama ić", malo je odugovlačila i uputila mu onaj svoj nevini pogled kako bi ga probala nagovorit da joj pomogne, iako je znala da to nije potrebno.

"Zar ne može s tobom ić Kova?", upitao ju je obuvajući patike.

"Ma on je s Izabel na telefonu, očito mu je ona bitnija od mene iako je s njim samo zbog mene", stavila je ruke u džep dukse i osjetila da joj nešto nedostaje, "Jel moš ponjet i novčanik? Meni je moj osto u sobi, a neda mi se vrata otključavat."

Mario je uzdahnuo, ali je kimnuo glavom i uzeo novčanik s noćnog ormarića, "Zašto uopće trebaš u trgovinu ovako kasno? Jel nisi mogla ić ranije?"

Pogledala je prvo Mario pa Deju i Čarlija koji su još uvijek u tišini sjedili na krevetu, promatrajući situaciju ispred sebe. Nije bila sigurna je li pametno pred njima govoriti no ubrzo je smislila laž,"Ma znaš...ženske stvari."

Dejo i Čarli odmah su preusmjerili svoj pogled negdje drugdje čim je to spomenila. Mario ju je nastavio gledat u oči jer je znao da laže, ali nije ništa rekao. Dobro on zna šta će ona kupit u trgovini, ima sreće što je dobar i nikome neće reći za to, pogotovo ne njezinom tati jer će ga ubiti.

"Ajde dobro", zaputio se prema vratima, "Dečki, ne čekajte me. Kakve smo sreće, još će nas i otet na putu."

"Da neko Nelu otme mislim da bi ju odmah vratili nazad", našalio se Čarli i Nela mu se izbeljila.

"Isto mogu reći i za tebe, šećeru", rekla je i za sobom zatvroila vrata sobe.

Krenuli su prema izlazu iz hotela, Mario je kao i obično držao ruke u džepovima i hodao brzim korakom koji je Nela jedva pratila. Bila je dosta niža od njega, jedva mu je do ramena dosezala, te je zbog toga bila na meti zezanja od strane svih nogometaša u repki. Ne smeta joj to previše no ponekad znaju pretjerat, prvenstevno Vida, ali i ostali ponekad.

"Dugi, uspori nisu svi ovdje krakati ko ti", Nela mu je rekla, radeći po dva na njegov jedan korak.

"Nisam ti ja kriv što si visoka metar i čevap, možda da prestaneš pušit bi bila višlja", podbo ju je Mario, a ona ga je svom snagom udarila, no on to gotovo nije ni osjetio.

"Nemoj se sad pravit svetac, ti si u mojim godinama kutiju dnevno pušio. Vidila sam slike, dvije odjednom si pušio, ko Turčin si bio", red je bio na njega da ju gurne, a pošto nije imao osjećaj koliko je ona ustvari mala učinio je to prejako. Nela je završila na guzici uprljajući tako svoje kratke hlačice. Bez obzira na to smijala se kao poderana, a Mario s njom. Suze su ima klizile niz obraze i kad su se sabrali, Mario joj je pružio ruku i pomogao ustati.

"Majmune, zbog tebe sam najdraže hlače uflekala"

"Bolje njih nego moju duksa", nakon toga su nastavili hodati u smjeru za koji su predpostavljali da vodi do obližnje trgovine.

"Znaš li uopće koliko koštaju cigare? Koliko ti treba?", upitao ju je nakon trenutka tišine.

"Jeftinije su nego kod nas. Pošto ne mislim više ikad po Brazilu hodat kasno navečer, treba mi cijela šteka. Vratim ti kad dođemo nazad u hotel, ne brini se", odgovorila mu je te su usli u tu pomalo sumnjivu trgovinu.

~*~*~

Iz trgovine su se, srećom, vratili živi i zdravi te su se uspješto vratili u Nelinu hotelsku sobu gdje mu je vratila novac. Iz nekog razloga je na kraju ostao u njezinoj sobi. Sjedili su te tople večeri na balkonu dok se iznad njih dizao dim Neline već skoro gotove cigare. Vladala je ugodna tišina dok ju je Mario gledao nježnim pogledom.