Iskra*Mario Mandžukić*

Bonus br. 4

"Zvončići zvončići zove cijelu noć..."

"I ostaju u sjećanju što nikad neće proć..."

"HEJ! Zvončići zvončići..."

"Hoćeš prestat to pjevat i pomoć mi skinit kutiju", rekla je Nela, pokušavajući s najviše police uzeti kutiju s Božićnim ukrasima.

"Ne znam baš, volim te gledat kako se mučiš", prekrižio je ruke uputio joj onaj svoj seljački osmijeh. Njihova se kćer za to vrijeme igrala na podu sa svojom žiraficom.

Nela je stavila euke na svoje bokove i prostrijelila ga pogledom, pokušavajući ga zastrašiti. Možda bi joj i to uspjelo, da je 15 centimetara višlja. Ovako kad se ljuti dok je niska Mariu samo izgleda još slađe.

"Mario..."

"Nela..."

Samo je zakolutala očima i nastavila s pokušajem skidanja kutije. Zašto je sve što trebam uvijek na najvišoj polici?, pomislila je.

Mario joj to nikad neće priznati, ali to joj namjerno radi. Stalno sve premješta da to ona ne mome dohvatiti kako bi onda morala zvati njega, jer ako su se prije toga posvađali uvijek mu oprosti kad joj pomogne. Voli ju gledati kad poseže za nekom stvari, njezino se tijelo istegne i može se lijepo vidjeti njezina savršena figura, koja joj se polako vračala mada ona njemu po ljepoti nikad nije pala u očima. Naprotiv, samo mu je još divnije izgledala kad god ju vidi da doji njihovo dijete.

Također, ponekad je zabavno gledati ju kako se muči.

Već je postalo bolno za promatrati njezinu patnju pa je usta sa svog mjesta na kauču. Prišao joj je s leđa i zagrlio ju oko struka. Primjetio je kako se opustila osjetivši njegov nježni dodir. Naslonila je dvoju glavu na njegova prsa i duboko udahnila njegov miris. Kad god bi se našla u njegovom zagrljaju, osjećala je nekakvu sigurnost, kao da joj nitko ne može nauditi dok stoji pokraj ovako visokog i jakog muškarca kao što je Mario.

"Trebaš pomoć?", upitao je ljubeči joj vrat.

"Majmune, samo uzmi tu kutiji i pomozi mi okitit bor", našalila se i okrenila u njegovom zagrljaju, poljubivši ga u usne.

Svoju je pažnju dalje posvetila svojoj kćeri jer je primjetila da se počela hvatati za rub kauča. Već zadnjih mjesec dana polako je vježbala uspravno stajanje i ide joj dosta dobro. Ne može se još uvijek nelad sama ustati, ali može polako hodati pridržavajući se za razne predmete u kući, bili oni čvrsti ili ne. Nekidan je mami i tati zadala srčani udar kad se uhvatila vrlo nestabilan ormar u hodniku, na kojem je stajala velika staklena vaza s cvijećem. Mario je već po tome mogao vidjeti da će biti pravi mali otrov kad poraste.

"Hej ribice, jel ti se sviđa bor?", podigla ju je u ruke i s njom stala ispred zimzelenog drveta, a Iskra nije mogla odoljeti da ne pokuša dodirniti iglice, "Ne to, to bode."

"Dobro da nismo uzeli staklene kuglice, sve bi ih porazbijala", komentirao je Mario, stavivši kutiju na pod pokraj bora.

"Kad je smotana, ko ti", rugala mu se Nela. Malenoj se nije sviđalo što više ne priča njoj pa je svoju mamu odlučila povući za kosu.

"Ma koga ti to vućeš za kosu? Ma koga", počela ju je škakljikati, a Iskra ispustila onaj svoj preslatki dječji smijeh, "Ti...to...vućeš...za...kosu"

Mario je gledao njihovu interakciju i nije mogao vjerovati koliko svojoj sreći. Prije samo godinu i pol dana nije imao ništa. Živio je sam i Munchenu nakon što je ostavio curu, sa svjetskog su prvenstva ispali gotovo odmah, ostavio je djevojku koju voli jer nije bio dovoljno hrabar...kad mu se onda odjednom život okrenio na bolje. Da bilo je uspona i padova, ali je zadovoljan gdje je sad i nebi ništa mijenjao.