Here we go again. Odma da kažem da sam se dvoumila da li da ovo napišem. Ali kako kažu, papir trpi svašta. A ja sam odlučila napisati istinu. Ono što mi se dogodilo, šta mi se još događa i nadam se da će se sve manje dešavati u budućnosti. Čitala sam ovdje neke priče i randome u kojima cure opisuju svoja iskustva sa zlostavljanjem, depresijom anskioznošću i još puno toga. Prvo, svaka čast cure. Na hrabrosti, iskrenosti i tome što ste tu. Što pišete. Što dijelite sa svijetom. Nekome ćete pomoći, svojim iskustvom, svojim načinom pobjede. Jer to je borba. Za cijeli život. Ponekad dan po dan. I nisam sigurna da u njoj ima pobjednika.
Tridesetak mi je godina a otkad znam za sebe borim se sa očekivanjima. Očekivanja drugih koje nisam ispunila. Svoja očekivanja od same sebe ili od života ili Boga ili ne znam koga ili čega koja se ne mogu ispuniti. Činilo mi se da sam non stop u nekom zaostatku uvijek 10 koraka nazad uz 1 ili 2 naprijed. Nisam kćer koja moja mama želi da budem, nisam učenica kakva sam mogla biti nisam savršena cura svom dečku kakva sam trebala biti itd. Kao da sam konstantno bila promašaj u svakom aspektu svog života.Moja opsjednutost knjigama bila je čudna(šta će ti to???) moja navika da satima šetam sama bila je opasna(još će te neko napasti-iako nikad nisam šetala na opasnim mjestima ili se dovela u opasnu situaciju) moja ljubav prema različitim vrstama glazbe bila je čudna(kako neko može istovremeno slušati Mozarta i Rolling Stones itd) uglavnom šta god da napravila bilo je ili čudno ili nedovoljno dobro ili razočaravajuće ili ispod mojih sposobnosti ili ja ne znam šta sve ne. E kad uz to odrastaš u disfunkcionalnoj obitelji, za vrijeme rata, stvari postaju grozne vrlo brzo. U školi sam bila tiha povučena stidljiva DRUKČIJA ono što se kaže meta za bulling. Sve je to skupa dovelo do depresije i groznih misli o samouništenju jer nisam dovoljno dobra ni za šta ni za koga pa šta ću na ovom svijetu, samo smetam. Hvala Bogu nisam pokušala dignuti ruku na sebe ali sam bila blizu toga par puta. Zašto vam ovo pišem? Zato što sam se izvukla. Preživjela sam. I VI ĆETE. NE ZNAM VAŠE BORBE NITI VIDIM VAŠE SUZE ALI ZNAM DA ĆETE USPJETI.VI KOJI STE SADA NA DNU, NEKAKO, SA PUNO OŽILJAKA I MOŽDA ŠEPAJUĆI ALI USTAT ĆETE. Mene su izvukli prijatelji(malo ih je ali su pravi) vjera(ne popujem nikome niti pokušavam nametnuti nešto) i KNJIGE. MAŠTA. FIKTIVNI SVIJET. U knjigama sam pronašla sebe.Onu pravu sebe koju sam nekako uspjela izgubiti putem. Biblija, Knjige o samopoći,osnovama psihologije ali i obični ljubavni romani, povijesni romani,filozofske rasprave autobiografske knjige nema šta nisam čitala gutala sve. Razgovori sa divnim svećenikom i poslije sa pastorom su mi također puno pomogli.Nemam nikakvih predrasuda niti prema predstavnicima i pripadnicima drugih vjera ali to je tema za neki drugi random. Nisam bliska sa skoro nikim iz svoje obitelji pa svoje prijatelje i prijateljice smatram braćom i sestrama. (ONI ZNAJU KO SU i šta smo sve skupa prošli). Zašto vas gnjavima(ako će itko ovo pročitati) sa ovim svojim pričama? Zato šta je meni trebala potpora kad sam kao tinejdžerica počela pisati pjesme priče i započela roman. Onda nije bilo Wattpada a bome ni interneta ni mobitela. Ok stara sam kužim. 🙄😂. Željela sam studirati književnost ili psihologiju i željela sam pisati. Nisam imala potporu, baš suprotno doživjela sam samo osudu i ismijavanje. SAD ZNAM DA PROBLEM NIJE BIO U U MENI. CURE MOJE, NEMOJTE DOZVOLITI DA VAM ITKO OMALOVAŽAVANJEM UNIŠTI VAŠE SNOVE. Oni su vaši i oni su ostvarivi AKO VI TO ŽELITE DOVOLJNO JAKO. NE DOZVOLITE DA VAM NEKO KAŽE DA NISTE VRIJEDNE PAŽNJE NITI LJUBAVI ILI UOPĆE DA S VAMA NEŠTO NE VALJA. To su TOKSIČNI LJUDI I NJIH SE TREBATE KLONITI. Nije važno je li se radi o vašim najbližima obitelji, dečku, prijatelju. Ako vam ne pruža potporu neka ODJEBE OD VAS. JA to sad znam i sad primjenjujem što češće i više,a voljela bih da mi je netko rekao prije. Sad se ne ispričavam što sam takva kakva jesam, što volim čitati dok se ne onesvjestim od umora, što šetam po kiši,što najviše volim biti u praznoj crkvi što plačem kad ovdje pročitam nešto što me tako dirne da se ne mogu niti želim suzdržavati i što sam općenito JA. TAKVA KAKVA JESAM. Za kraj, par zahvala za divne cure koje ne poznajem ali bih ih odmah zagrlila da su sad kraj mene jer kad one nešto objave ja doslovno sve ostalo zanemarim:_tamares_ tvoja je poezija nešto posebno. Imam osjećaj da se obraćaš meni sa svakim novim stihom. Hvala ti ❤️❤️❤️britulin tvoj me je random iznenadio kao nijedan drugi dosad. Britkost tvojih usta krije skriveno blago. Nastavi ❤️❤️❤️Norolina budi blaga molim te 😂😂😂šalu na stranu ako ikad objavim ono što pišem tvoj komentar će biti među najvažnijima. Obožavam tvoju sirovu iskrenost❤️❤️❤️mirelcee žena majka kraljica! Kad si objavila DEVIL MAY CRY smijala sam se i plakala jer je Anja bila ja u nekim stvarima i u jednom razdoblju mog života. Žao mi je što više ne pišeš tu priču ali obožavam sve što ti napišeš i ovo sada a i veselim se sljedećoj priči o tebi i tvom dragom. Imam puno više godina od tebe ali te gledam kao uzor i u pisanju i u nekim drugim stvarima. Nadam se da se nećeš ljutiti na ovo i ako te budem pitala savjet za moju priču. (Ako se ikad usudim objaviti je) ❤️❤️❤️InnaMoore i kikihauzerknox cure vi ste Čudo! Zaslužne za moje novo umijeće raditi na kasi u dućanu i čitati nastavak TATICE jer nisam mogla dočekati pauzu! Obožavam vas i vaš rad! ❤️❤️❤️I na kraju kao posljednja ali za mene prva_____autumn____šta si mislila da ću te zaboravit! Cura koju obožavam a nisam je upoznala,divno jedno stvorenje u kojem vidim sebe njenih godina(uz malu razliku što je ona zgodnija hrabrija pametnija ima ljepšu kosu i punooo bolje piše😂😂😂) , čije priče ne mogu dočekati i jedina osoba s kojom bi dijelila SUBU😂😂😂TAVE MI, Iskrena sam.❤️❤️❤️
