oduvijek sam voljela noc.bilo je nesto carobno u noci,bilo je nesto fascinantno u tome da se svi problemi cine kao sitni i nevazni kada je cijeli grad miran.kada skoro svi spavaju.kada jedini zvuk koji dopre do mene bude onaj zvuk pojedinih auta koji se nadju tu u prolazu,zvuk ptica jer se eto komsija sjetio da drzi ptice pod mojim prozorom,zvuk mojih prstiju koji skroluju po telefonu jer se po obicaju probudim u sred noci i blejim s telefonom jer nemam sta pametnije da radim..ali ipak svi ti zvukovi su spokojni i umirujuci,kao da mi govore da svako zlo miruje barem tih par sati.da nista ne moze da mi naskodi.priroda se odmara,dok se cudovista koja opsjedaju nekog,zapravo i sami,u nocnim morama bore sa cudovistima koji opsjedaju njih same.ali naravno to niko ne zna.
jer stvarno,ko bi povjerovao da i ta cudovista imaju nekoga ko motri na njih.i ne da im mira.mozda su cudovista zato i postala cudovista?who knows?vec prestajem da mislim o tome cim,kroz blago pritvoren prozor,ugledam sunce.udaljeno,slabo ali ipak tu.za par minuta ce da zablista punim sjajem i zaboravicemo sve.zaboravicemo taj spokoj od maloprije.brige se vracaju.brige nas zapravo nikad ne napustaju,samo nas dubina noci natjera da ih zaboravimo na trenutak.
ali one su zapravo uvijek tu.motre na nas.
Poput cudovista.
okej,zelim da napomenem da ja jednostavno ne znam sta je ovo.sjela sam,dala ime knjizi i napisala ove baljezgarije gore.vjerovatno nista nema veze s vezom ali..thats me.just me.
P.s. mama mi je otisla na roditeljski maloprije..znate vec taj osjecaj..SAMO SE MOLIM BOGU DA NE POGLEDA OCJENE.molite se sa mnom(bol vas kurac ok)
